Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih svim se silama trudi pokazati da su plaće u obrazovnom sustavu toliko velike da nema potrebe ni za kakvim novim materijalnim potraživanjima, a kamoli za iskazivanjem nezadovoljstva. Iz mjeseca u mjesec, čim sjedne plaća, naše ministarstvo – jedino od svih ministarstava javnih službi! – objavljuje iznose prosječnih i medijalnih plaća u obrazovnim ustanovama, bez jasnih kriterija koji su sve dodatci i olakšice ušli u takve ”uprosječene” plaće ili točnije rečeno, primanja.
Pritom uvijek ponajprije ističu najveću plaću koja se može dobiti u školi – onu nastavnika u zvanju izvrsnog savjetnika, koja je po Ministarstvu u prosjeku 2374 eura neto. Po kojim sve osnovama netko može imati toliko primanje, naravno ostaje bez dodatnih pojašnjenja. Baš kao što zaborave napomenuti i broj onih koji su u tom zvanju i koliko je to u biti mali postotak od ukupnog broja zaposlenih – manje od 5 posto!
Neki drugi očito nose sustav, a o njima Ministarstvo vrlo nevoljko ili nikako. Plaće nenastavnog osoblja ne spominju. Ne spominju da domar radi za prosječnu plaću od 1050 eura. Niti da kuhari i kuharice cijeli mjesec brinu o prehrani naše djece za plaću koja rijetko prelazi 1100 eura.
O nastavnicima koji tek ulaze u sustav – ništa. Ni o njihovim plaćama od 1350 eura. Po ministru Fuchsu, to je svota zbog koje bi visokoobrazovani mladi ljudi trebali pucati od sreće i odmah nakon fakulteta pohrliti raditi u škole!
No, ono što Ministarstvo najviše skriva su plaće u – Ministarstvu. Savjetnici koji imaju više od 3500 eura, državni tajnici s plaćom većom od 4000 eura, pa i ministar koji svaki mjesec kući odnese više od 4600 eura.
Nije problem pokazati koliko nastavnici zarađuju. Zato što smo to – pošteno zaradili. Svojim obrazovanjem, trudom i odgovornim odnosom prema radu.
I zato pozivamo Ministarstvo da nastavi objavljivati prosječne plaće u školama. Ali neka dodaju i prosječne plaće savjetnika i državnih tajnika u Ministarstvu. Neka dodaju (sramotno male) plaće nenastavnog osoblja i nastavnika početnika.
Tada će svima biti jasno zašto i dalje tvrdimo da je u obrazovanje potrebno uložiti više.
