IZVANA GLADAC, IZNUTRA JADAC
U povodu Svjetskog dana učitelja 5. listopada Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih nagradilo je 518 najizvrsnijih kolegica i kolega. Među tih 518 odabranih bila je, po šesti put!, i jedna nastavnica Geografije, iz jedne zagrebačke strukovne škole, izvrsna savjetnica i voditeljica županijskog stručnog vijeća. I ništa neobično ni posebno ne bi bilo u toj vijesti da kolegica nije došla primiti nagradu s popudbinom ”tehnološkog viška”. Da, dobro ste pročitali, u školi u kojoj je prije modularne reforme radila u punoj satnici proglašena je tehnološkim viškom, bez sata zaduženja! U našem obrazovnom apsurdistanu, dakle, možeš biti izvrstan na nacionalnoj razini, možeš od ”ministra s osmijehom” primiti plaketu i novčanu nagradu, a da tvoja izvrsnost ostane neprepoznata ”na lokalnoj razini”. Naravno, ”neprepoznata” zbog ravnatelja kojemu je reforma dala faraonske ovlasti i mogućnost da se s ”hoću te/neću te zadužiti” riješi nepoćudnih kolega.
Ministar Fuchs je tako, ne znajući što mu radi ”niži ešalon”, sam sebi skočio u usta jer je dodijelio priznanje nekomu komu je 2023. javno obećao da neće ostati bez norme.
Ili nije znao kakvu reformu najavljuje ili je svjesno govorio neistine.
KAD MINISTRA PREPLAVI OSJEĆAJ STIDA
Brojke su neumoljive: dvije godine sindikati javnih službi nisu s Vladom postigli dogovor o osnovici i materijalnim pravima, a gotovo četiri godine niti jedna javna služba nije s Vladom ispregovarala niti potpisala novi granski kolektivni ugovor!
Uvidjevši da vladajući ni ove godine ne trzaju na vrijeme, 11 reprezentativnih sindikata javnih službi 21. rujna šalje Vladi poziv za početak pregovora, no kako odgovora nema, slijedi i požurnica 2. listopada. Druga se strana i dalje ”pravi mrtva” pa sindikati 15. listopada organiziraju konferenciju za medije, s istim zahtjevom.
Izgubilo se tako više od tri tjedna dragocjenog pregovaračkog vremena. Zato je ovdje bilo bitno ponovno iznijeti kronologiju zbivanja, koja jasno pokazuje da nisu sindikati ti koji su odugovlačili i tako opstruirali pregovore. Posebno je to važno naglasiti u svjetlu činjenice da je Vlada najavila završiti pregovore do 15. studenoga, kako bi se nakon toga ”u miru i na vrijeme” mogao izglasati novi državni proračun! Dakle, ”vrijeme je novac” ovdje poprima sasvim doslovno značenje.
Bilo kako bilo, 19. listopada u Ministarstvu rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike konačno je održan prvi pregovarački sastanak predstavnika Vlade i 11 sindikata javnih službi. Vladina je strana pred sindikate izašla s teškom ministarskom artiljerijom pa su tako s druge strane stola sjedili ministri Ružić i Čorić, ali i ministrice Obuljen Koržinek i Hrstić. Doduše, potonja se zadržala tek desetak minuta, ispričavši se unaprijed dogovorenim obvezama.
Nakon kurtoaznog protokolarnog uvoda, Vladini pregovarači vješto su prebacili lopticu odgovornosti na sindikate pozvavši ih da prvi iznesu svoje zahtjeve. Prvogovornik sindikalne strane bio je Domagoj Rebić, glavni tajnik Hrvatskog sindikata djelatnika u kulturi, koji je sindikalna očekivanja sveo na tri temeljna zahtjeva: povećanje osnovice od 9 % s 1. siječnja, ugovaranje novog materijalnog prava, toplog obroka, u visini od 65 eura i indeksaciju osnovice u slučaju bitno promijenjenih socioekonomskih okolnosti.
Nakon iznesenih sindikalnih zahtjeva, Vladini su pregovarači ostali u ”štok i vjeverica” stanju, konsternirano ocijenivši zahtjeve potpuno neprihvatljivima, nerazumnima, da ”rast gospodarstva ne podržava takvu projekciju” i da je ”9-postotno povećanje nerealno na makroekonomskoj razini”.
Ministar Čorić pritom je otišao najdalje rekavši da ga je stid takvih sindikalnih zahtjeva! Da on ne bi da se tako oprečne brojke uopće iznose u javnost. Na pitanje koje su ”njihove brojke”, rekao je da sa svojom ponudom ”danas ne žele izlaziti”, da ćemo to saznati na sljedećem sastanku za tjedan dana. A sindikati neka dobro promisle i jaaaako korigiraju svoje zahtjeve za idući put.
Nakon svega, koju posluhu porati? Mogu li se sindikati ovaj put nadati da nas ipak i čuju, a ne samo vide? Dojam je da je drugoj strani ili, bolje rečeno, novim Vladinim igračima možda ipak stalo da se ovaj put dođe do dogovora sa sindikatima javnih službi. No od dojma se ne živi. Zato bi bilo svrsishodnije da dojam potvrde i djela, no malo je optimizma u zraku. Jer, Vladi uvijek ostaje scenarij od prošle godine – dva državna sindikata MUP-a zasigurno opet imaju neku svoju računicu. S nama ili bez nas, njima uvijek ispadne dobro!
Ipak, što dalje ako pregovori opet ne uspiju, ako ponuda i ovaj put ne bude dovoljna našim članovima? Odgovor leži upravo u riječi ”članovi” jer samo visok postotak nezadovoljnih, a motiviranih članova može pokrenuti zajedničku industrijsku akciju svih 11 sindikata. Plaće nam, realno, trenutačno mogu rasti jedino kroz osnovicu i to nam je svima zajednički motiv. I zato svatko mora prvo sebi moći odgovoriti je li se spreman boriti za svoju plaću i biti dio ”široke sindikalne koalicije”.
Ovaj put za sreću nije potrebno troje nego jedanaestero! Premda netko uvijek treba prvi povući, a mi iz obrazovanja pokazali smo da možemo.
