N.N. UČITELJI I NASTAVNICI OVE GODINE I U ŠTRAJKU I NA JESENSKIM FERIJAMA!
N. Poruka jedne „od NJIH“
Piše: Vesna Fabris, prof.
Pula
Prije nekoliko večeri vraćajući se kući iz kazališta, čula sam odsječak usputnog razgovora dviju sugrađanki: „…a sutra nema škole. Sutra su ferije,“, na što će druga: „Trebalo bi da nikad nema škole i da IM isto daju plaću.“
Ti „oni“, kojima „daju“ plaću i kad rade, i kad ne rade, sam i ja, jedna od nastavnica „na ferijama“, jedna od onih koju svakodnevne vijesti s netočnim informacijama o plaćama nastavnika, profesora i učitelja svakodnevno pogađaju, jedna od onih u štrajku, jedna od onih „non-stop“ na odmoru, jedna od onih tamo – sad i na jesenskim ferijama!!!
No, budući da sam i jedna od onih kojima je posao objašnjavati, budući da sam jedna od onih koja još uvijek vjeruje u moć pisane riječi, budući da sam jedna od onih koji se bore za istinite informacije, budući da sam jedna od onih koja još uvijek vjeruje u opće dobro, želim zahvaliti i ovim dvjema gospođama ljubiteljicama jazza, koje su me dodatno potaknule na pisanje ovih redaka…jer, čak ni one, koje su netom prije slušale sklad raznolikosti njujorškog jazz banda, zapravo ga – nisu čule.
Dakle, počele su jesenske ferije. Jesenske ferije nisu neke nove ferije povrh svih dosadašnjih, nego je broj dana odmora tijekom nastavne godine drukčije raspoređen (skraćeni su božićno-novogodišnji praznici, uveden jedan novi tjedan odmora u veljači, te su proljetni praznici, također, skraćeni).
No, nije samo ono što treba dodatno pojasniti, nego je to, naravno – štrajk koji je u tijeku, štrajk učitelja i nastavnika, onih koji su stalno na odmoru, pa su se sad sjetili još i štrajkati. No, što ONI, zapravo, traže?
ONI traže povećanje koeficijenta o složenosti poslova s 1, 325 na 1, 406. Na taj bi način „ulovili korak“ s ostalim zaposlenicima s VSS (što grafikon u prilogu zorno prikazuje), a zašto to traže saznajemo iz sljedećg izvješća predsjednika Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama Hrvatske, Branimira Mihalinca:
„Borba za naše plaće započela je krajem 2018.godine. tada su održavani pregovori za povećanje osnovice za plaće u javnim služabama. Sindikati javnih službi pokrenuli su kampanju tijekomkoje su održali seriju tiskovnih konferencija, oblijepili Hrvatsku jambo plakatima s našim porukama…održani su radni sastanci s Vladom, ali nije bilo zadovoljavajućeg odgovora. Zato je tada, 19.11. 2018. najavljen štrajk i postupak mirenja. U postupku mirenja Vlada RH je ponudila povećanje osnovice za plaće od 3% od 1.siječnja i dodatnih 2% od 1.rujna 2019. godine. Nakon konzultacija sa svojim tijelima, naš Sindikat i Sindikat hrvatskih učitelja, odbili su ponudu, no, ostali sindikati koji su predstavljali većinu prihvatili su ponudu Vlade te je ponuda Vlade RH u mirenju prihvaćena. Članovi Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama Hrvatske, kao i članovi Sindikata hrvatskih učitelja bili su izrazito nezadovoljni takvom odlukom i izrazili želju za održavanjem štrajka. Takva odluka bila bi protuzakonita, s obzirom da smo bili sudionici postupka mirenja koje je završilo dogovorom, iako smo mi bili protiv. Iz tog razloga Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama Hrvatske i Sindikat hrvatskih učitelja odlučili su pokrenuti inicijativu za povećanjem koeficijenata složenosti poslova u sustavu osnovnog i srednjeg obrazovanja i to za sve zaposlene. Naš jedinstven stav bio je da treba povećati sve koeficijente te da predlažemo sastanak na tu temu. Kako nije bilo odgovora na prijedlog SHU i NSZSŠH, Sindikati su pokrenuli inicijativu za izmjenei i dopune Uredbe o koeficijentima složenosti poslova. Ustanovili smo kako su poslovi asistenata u visokoobrazovnim ustanovama jednake složenosti poslova kao i VSS u našim ustanovama te predložili da to bude ciljani koeficijent koji iznosi 1,406 što znači da je za 6,11% veći od našeg koeficijenta VSS nastavnika.“
A sad, evo nešto i o samoj SLOŽENOSTI posla, s obzirom da tražimo da se poveća koeficijent o složenosti poslova. O složenosti našeg posla se malo, ili, nedovoljno – zna, možda se u posljednje dane o tome sluša, ali se ne čuje ili ne razumije…a, ako se nešto i „zna“, ne propitkuje se, nego se uzima „zdravo za gotovo“. Od nas se nastavnika očekuje da budemo kreatori, motivatori, inovatori (karakteristike božanskih bića), te da naši nastavni sati budu zanimljivi i neopterćujući, ali, da ipak sadrže i dovoljno informacija i definicija potrebnih da učenik položi državnu maturu (standardizirani i unificirani državni ispit), da pri tom budemo strpljivi, ali i odlučni, razumljivi i jasni, da zorno prenosimo naše sadržaje, zapravo, da ih ne prenosimo, nego da učenici do njih sami dođu, svojim istraživanjem, ali, uz našu pomoć i da su ishodi (termin koji je u zadnje vrijeme popularan u nvoj metodologiji) vrlo konkretni i mjerljivi, ali da potiču na kritičko mišljenje: da sat bude učinkovit, racionalan, koristan i mjerljiv, ali da se ne zaboravi na učenika: na onog darovitog, a niti na onog s teškoćama u razvoju kao ni na sve ostale posebne i same po sebi jedinstvene osobe koje sve zajedno čine razred. „E, pa zato smo učitelji!!!“, mogao bi reći će netko.
I svijesni smo toga. To je naš posao, posao koji na kraju svakog dana, a puno puta i tijekom dana postavlja pitanje: Radim li dobro? Jel to baš –to?
Mi smo ti koji vrednujemo (više ne ocijenjujemo) „za“ učenje, „kao“ učenje i „naučeno“, mi smo ti koji moramo objediniti prednosti digitalnog društva i suzbiti njegove nedostatke, mi smo ti koji odgajamo, utječemo na neprihvatljiva ponašanja, a pri tom nemamo pravo zaštiti sebe. Mi smo ti koji „rano idemo s posla“ jer nemamo svoje radne kabinete. Oni su kući, u našim domovima. Mi smo ti koji svakoga dana komuniciramo sa stotinjak učenika (nastavnik koji tjedno ima 7 sati u interakciji je sa 175 učenika), s ostalim nastavnicima, roditeljima…
PRIZNANJE SLOŽENOSTI I ODGOVORNOSTI POSLA JE ONO ZA ŠTO SE UČITELJI OVIH DANA BORE. Znamo da, i ako se izborimo, izazovi (da ne kažemo „problemi) s kojima se svakodnevno susrećemo neće nestati: naporan rad s tisuću pitanja, nikada dovršen i gotovo nemoguće mjerljiv, i nek jest takav, ali ga priznajte!
Prvo što djeca uče, još u nižim razredima osnovne škole, jest da je rad svakoga vrijedan, da su sva zanimanja važna i da pridonose zajedničkom životu. Naučila sam to od svoje učiteljice. Uvažavam (o) druge: društvo i zajednicu! Uvažite, dragi sugrađani i vi nas…jer, na kraju…i ova je naša sadašnja jesenska štrajkačka borba na ferijama, borba za novi pogled na društvo u kojem svakoga dana živimo.
Vesna Fabris, prof.
Pula
