Čovjek o kojem ovdje pišem jedan je od najboljih mlađih hrvatskih glumaca. Jedan je od stupova ansambla u kojem nastupa, a sve se češće može vidjati i na filmu. Dobar je glumac – zanimljive fizionomije, neobične dikcije i fizički moćan. Ima nešto što je za film dobro: istodobno je u stanju izgledati i demonski i dječje naivno.
Taj glumac – čije ime ne spominjem jer me nije ovlastio – postao je u životu glumac čudnim, zaobilaznim putem. Odrastao je u obitelji koja nije bila bogata, nije imao perfektan socijalni start ni društveni kapital. Tijekom cijelog školovanja je radio, a u školi nije bio najbolji učenik. Njegova sudbina morala je postati nalik sudbini tolikih mladih muškaraca u postindustrijskom hrvatskom društvu. Pošto nema više koksara, rudnika ni čeličana, čovjek o kojem pišem vjerojatno bi završio na pustopoljinama uslužnog prekarnog rada. Postao bi konobar, ili izbacivač, ili nezaposlena protuha. Ali – to se nije dogodilo. A nije se dogodilo jer se na pravom mjestu i u pravo vrijeme našao jedan nastavnik.
Taj nastavnik našao se na pravom mjestu u pravo vrijeme, a to mjesto i vrijeme bila je jedna hrvatska srednja škola. Taj nastavnik te škole opazio je recitatorski talent mladog barabe. Nagovorio ga je da se okuša u amaterskoj glumi. A onda je – kad je vidio da se ovaj koleba – fotokopirao dječakove dokumente i prijavio ga na prijamni ispit na akademiji bez njegova znanja. Tek kad je to napravio, izvijestio ga je o datumu ispita i rekao mu da očekuje da se pripremi za ispit.
Ostalo je, kako se veli, povijest. Zahvaljujući “izvannastavnoj aktivnosti”, zahvaljujući “ekstrakurikularnom sadržaju” jednog provincijskog profesora, danas taj čovjek ne privezuje jahte u portu, ne izbacuje iz diska i ne poslužuje duple s mlijekom – nego glumi ispod historicističkih štukatura.
Ta priča – koju sam doznao usput i nedavno – priča je koja mi svaki put padne napamet kad se u javnosti spomene “vrednovanje nastavnika po učinku”.
Tijekom posljednjih 40 dana pratili smo dramu oko sindikalnog bunta i štrajka nastavnika u hrvatskim školama. Socijalna akcija koja je počela kao zahtjev za povišicu pretvorila se tijekom mjesec dana u pravu malu društvenu pobunu koja je završila konačnim kompromisom početkom ovog tjedna. Taj kompromis zadovoljio je dostojanstvo potplaćene nastavničke mase, a vladi je dao vrijeme počeka da financijski teret “izveze” u blisku budućnost. Nešto nezadovoljnije ostale su pomoćne službe u prosvjeti, a najnezadovoljniji oni koji bi rat protiv HDZ-a htjeli voditi tuđom revolucijom, umjesto da lijepo pljunu u šake i naprave svoju.
Tijekom tih 40 dana, u javnosti su se kristalizirale tri ideološke pozicije vezane za štrajk. Prva od njih – najšira i najmasovnija – bila je onih koji su štrajk podržavali. To je bila pozicija desne i lijeve opozicije, i konzervativne i antikonzervativne oporbe. To je bila i moja pozicija. Zašto? Zato što ne želim živjeti u državi u kojoj nastavnik zarađuje manje od voditelja vojne menze.
Druga pozicija bila je ona tvrdih protivnika sindikalnih zahtjeva. To su stajalište u osnovi iznosili samo “vjerni vojnici partije”, čvrsta jezgra aktivnih HDZ-ovaca, a čak i među njima to su činili oni gluplji. Pametniji su, naime, morali anticipirati da će Plenković štrajkašima popustiti, pa da će sami sebi morati skočiti u usta. Samo su oni gluplji – poput šefa splitskog HDZ-a Petra Škorića – s nastavnicima ratovali puštajući na fejs aluzije na 29. studenoga i Titove slike.
Postojala je – međutim – u jeku štrajka i treća pozicija, pozicija koja me u ovom trenutku najviše zanima. Riječ je o poziciji brojnih liberalnih ili neoliberalnih komentatora koji su branili tezu kako bi nastavnike trebalo bolje plaćati, ali ne sve, nego bi ih trebalo plaćati po učinku, po kvaliteti rada, po nekim mjerljivim kriterijima, razdvajajući prosvjetno žito od fušerskog i reformama nesklonog kukolja. Mislim da je prvi čovjek koji je izišao s takvom meritokratskom zamisli bio kolega komentator portala Index.hr Vojislav Mazzocco. Njegovu ideju o plaćanju nastavnika “po rezultatu” prihvatili su uskoro brojni liberalni komentatori, ekonomski analitičari, pa – na koncu – i predsjednički kandidat HSLS-a Dejan Kovač. Na kraju, buba bačena u javno uho perpetuirala je i postala pučki mit. Ovog tjedna u emisiji “Otvoreno” troje se ili četvero građana komentatora javilo s idejom da se nastavnici plate “ovisno kakav im je proizvod”. Ta se floskula raširila javnošću poput požara, i tome se ne treba čuditi. Jer, roditelji su u ovoj zemlji frustrirani školom i programima, sumnjičavi prema negativnoj selekciji u zbornicama te općenito uzrujani zbog lošeg rada javnog sektora. Pa, ako tražimo da se “izmjeri učinak” onog koji štambilja pasoše ili izdaje lokacijske dozvole – onda zašto ne i nastavnika?
To je točka na kojoj se vrijedi vratiti nastavniku s početka ovog teksta. Jednom nastavniku koji je jednom posve nemjerljivom gestom promijenio život jednog dovoljnaša. I time – mjerljivo ili ne? – pridonio ovom društvu.
Oni koji zagovaraju meritokratsku kvantifikaciju školskog rada polaze od jedne pretpostavke koja naizgled zvuči nesporno: da se rad nastavnika može izmjeriti. To naizgled zvuči zdravorazumski. Doista, zar to isto ne rade i sami nastavnici? Oni mjere nešto, pa nekom daju dva ili pet. Njihovi “proizvodi” (đaci) ionako su stalno izloženi nekakvom mjerenju, ili – kako se kaže – “vanjskom vrednovanju”. Stoga se dobar ili loš rad nastavnika može kvantificirati. Ako ima više odlikaša na maturi, veća plaća. Ako ima više đaka na natjecanju, viša plaća. Jednostavno ko pekmez: svi MIOC-ovi profesori bit će bogati ko knezovi, a oni iz obrtničko-tehničke škole jest će kruh i margarin.
Ovaj kvantifikatorski mit polazi od jedne pogrešne pretpostavke, a ta pretpostavka nije ideološki naivna, nego je dubinski ugrađena u liberalnu ideologiju. To je pretpostavka da su škole zapravo “tvornice” koje ekonomiji daju “repromaterijal”, u društvo izbacuju “ljudski kapital”, a on se tada ugrađuje u ekonomski razvoj. I – doista jest tako. Netko je jednom u Samoboru bio profesor Rimcu. Netko je negdje bio profesor Zlati Bartl, ili inženjerima koji su u Plivi smućkali azitromicin. Škola doista jest i to. Ali – ne i samo to.
Što, naime, u prosvjetnoj struci znači “igrati ligu prvaka”? Je li to samo proizvesti Rimca? Je li to predavati u splitskom i zagrebačkom MIOC-u, u razredima punim briljantne i fokusirane djece, djece često odrasle u liječničkim, inženjerskim i sudačkim kućama, dakle – u kućama punim knjiga? Ili je Liga prvaka kad jednog testosteronskog, adolescentskog brava, k tome i dovoljnaš, životno usmjerite tako što ga prijavite na ispit glume? Ili kad nekog učenika zanatske škole iz delinkventne i socijalno problematične obitelji “navučete” na mršavu trojku? Ali ga tom zasluženom trojkom usmjerite da sutra bude solidan montažer klima, ili slastičar, ili limar? Što je najveći i društvu najkorisniji nastavnički podvig? Jednog briljantnog usmjeriti da bude briljantniji? Ili jednog kriminalca usmjeriti da umjesto kriminalca postane automehaničar?
Jer, u realnosti je posao nastavnika upravo to. Taj posao nisu samo kurikulumi, znanje i mjerljivi ishod. Taj posao su i razredništva socijalno depriviranim učenicima, i maloljetničke trudnoće, i dilanje u parkiću, i traženja one jedne niti talenta i vještine kod učenika kojima imenik izgleda kao farma dvojki.
Želite li doista mjeriti rezultat nastavnika? Dobro. Ali, zašto onda mjerite ocjene njihovih đaka na maturi? Zašto – recimo – ne mjeriti njihovu plaću za 20 godina? Zašto ne mjeriti jesu li im đaci postali bogati ili ostali ubogi? Zar to nije dosljedna konzekvenca istog principa?
A ja bih – ako već mjerimo – recimo pokušao mjeriti nešto drugo. Zanimalo bi me, recimo, izmjeriti koliki postotak bivših učenika nekog nastavnika redovno posuđuje knjige u knjižnici. Zanimalo bi me koliki postotak redovito ide k zubaru, ili na mamografiju. Zanimalo bi me koliki postotak bivših učenika nekog nastavnika – recimo – reciklira smeće, ili ide u kino, ili posjećuje nacionalne parkove.
U našoj nacionalnoj opsesiji školskom mjerljivošću, u teroru PISA testova i tržišnog fundamentalizma, u Hrvatskoj se priča o školstvu nažalost svela na samo jednu njezinu dimenziju – važnu, ali ne jedinu. Škola, naime, ne služi samo tržištu rada. Ona ne služi samo tome da vas opskrbi znanjem mehanike ili web dizajna ili računovodstva koje će potom biti korisno vašem poslodavcu. Škola služi i tome da vas nauči da idete na mamografiju i PAPA test. Da idete u kino i da čitate knjige. Služi tome da vas pretvori u socijalnu osobu i građanina. Škola – konačno – služi da i iz onih u stražnjim redovima izvuče jedan talent, jednu vještinu i jednu sposobnost koja će ih pretvoriti u smislene građane, a ne u destruktivnu bandu. To je prvi i glavni posao škole. To je ujedno posao koji se – bojim se – ne može izmjeriti lako.
Priča o “vrednovanju učinka” nastavnika nije sama po sebi opasna. Opasna je ideologija koja iza nje stoji, a oni koji tu floskulu izriču nerijetko je nisu svjesni. Opasno je svođenje škole na samo jednu dimenziju, onu otjelovljenu u fetišu “izvrsnosti”. Jer, nije slučajno da su upravo oni školski sustavi koji su stvorili Silicijsku dolinu istodobno stvorili i Chiraq i Južni Bronx. Kad, naime, u školi tražite samo Rimca i rimce, uz njih dobijete i žuntu. Dobijete dilere cracka i Tupac Shakura.
_____
Jokić: Prema PISA istraživanju, mladi su iznimno zadovoljni životom u Hrvatskoj – N1
