Govor Zrinka Turalije, predsjednika Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama Hrvatske, na prosvjedu Sindikalno proljeće, održanom 21. ožujka 2026. u Zagrebu.
Drage kolegice i kolege, dragi sindikalni prijatelji,
pitaju nas i prozivaju ovih dana zašto opet prosvjedujemo? Zašto se opet bunimo? Zašto ne šutimo i budemo zadovoljni onime što Vlada nudi?
Odgovor je jednostavan. Prosvjedujemo jer smo nezadovoljni – nezadovoljni načinom na koji Vlada vodi i završava socijalni dijalog, nezadovoljni odnosom Vlade prema sindikatima, a onda i prema svim zaposlenicima koje ti isti sindikati predstavljaju, nezadovoljni mrvicama koje su neki drugi za nas s Vladom dogovorili, no to ipak ide samo njima na dušu.
Već drugu godinu zaredom sindikati javnih službi i Vlada nisu potpisali Dodatak TKU, već više od tri godine sindikati i Vlada nemaju ispregovaran i potpisan niti jedan granski kolektivni ugovor u javnim službama i već više od osam mjeseci Vlada opstruira Sporazum koji je potpisala s trima obrazovnim sindikatima.
Na taj je način Vlada premijera Plenkovića marginalizirala ulogu sindikata te urušila i obezvrijedila socijalni dijalog i kolektivno pregovaranje.
Premijer je neki dan otišao i korak dalje poručivši sindikatima da im nedostaje ”osjećaj za realnost”. Prozvao je sindikate da traže nemoguće i da Vlada mora čuvati novac za stvarne prioritete u proračunu. Za premijera obrazovanje očito više nije, ako je ikada i bilo, stvarni prioritet premda se ne tako davno i u prigodama otvaranja novih školskih ustanova hvalio kako je upravo obrazovanje ”jedan od četiri prioriteta ovoga društva”. Lijepo je i pohvalno graditi nove vrtiće i škole, no ulagati u ljude koji u tim istim vrtićima i školama odgajaju i uče one ”na kojima svijet ostaje” za našega je premijera traženje kruha preko pogače i izostanak ”osjećaja za realnost”.
Naravno da vidimo što se događa u svijetu, no Vlada je ”osjećaj za realnost” prema obrazovanju i obrazovnim sindikatima izgubila davno prije nego što je barel sirove nafte skočio na 100 dolara!
Kada je riječ o reformi strukovnog obrazovanja, obrazovni sindikati nikada nisu izgubili ”osjećaj za realnost”. Dugo smo upozoravali, i još govorimo, da ta reforma nije dobro pripremljena. Da još uvijek nismo spremni za modularnu nastavu. Nisu nas htjeli slušati. I što danas imamo – reformu bez zakonsko-pravnog okvira, ravnatelje s faraonskim ovlastima, kaos u provedbi i narušene međuljudske odnose, sluđene nastavnike koji rade bez jasnoga plana i koji zaključuju ocjene po jednokratnim uputama, satničare opterećene do krajnjih granica, zbunjene učenike i još zbunjenije roditelje.
I najmanje 215 nastavnika koji su u prvoj godini provedbe izgubili normu svoga predmeta!
Predsjedniče Vlade, ”osjećaj za realnost” kaže nam da će tim ljudima najesen biti ugrožena egzistencija jer bi mnogi od njih mogli ostati i bez posla.
Hoćete li konačno pronaći pravi osjećaj za realnost trenutka i uputiti svoje ministre, a posebno ministra Fuchsa, da s nama konačno sjedne i počne rješavati krucijalna pitanja, među kojima i egzistenciju tih 215 ljudi?
Naš ”osjećaj za realnost” kaže i da je netko držao figu u džepu kada ste ovlastili ministra Fuchsa da uime Vlade potpiše Sporazum, u kojemu se obvezao i u vaše ime da će s nama krenuti rješavati goruće probleme u obrazovanju i znanosti.
Naš ”osjećaj za realnost” također kaže da bi svakoj uređenoj zemlji, koja zna što su joj prioriteti, itekako trebalo biti stalo da u javnom sektoru ima potpisane granske kolektivne ugovore.
Naš ”osjećaj za realnost” kaže i da bi hitno trebalo pristupiti reviziji Uredbe o koeficijentima jer su koeficijenti nositelja zanimanja u obrazovanju i dalje najniži u komparaciji s nekim drugim usporedivim zanimanjima. Ta i sami ste, premijeru, rekli da ništa nije uklesano u kamen!
”Osjećaj za realnost” je, kako vidimo, vrlo subjektivna kategorija, no u jednom bi se konačno svi morali složiti – složiti oko činjenice da nam treba moralnije, pravednije, solidarnije, kulturnije i obrazovanije društvo.
Zato je danas uloga i odgovornost učitelja, nastavnika, profesora, stručnih suradnika i odgojitelja, ali i uloga i odgovornost svih zaposlenika počev od teta spremačica i domara, tajnica, računovođa, administratora, pomoćnika u nastavi, osoba za sigurnost… veća nego ikada jer svojim primjerom moraju pokazati djeci i mladima da se može biti drukčiji – pošteniji, odgovorniji, bolji.
Ta je uloga danas ujedno i najteža moguća misija jer u društvu u kojemu svakodnevno svjedočimo lopovluku, klijentelizmu i korupciji, u društvu u kojemu vlast više treba one koji po kukuruzištima pucaju iz automatskog oružja od učitelja koji uče i odgajaju djecu, u društvu u kojemu se zbog onih s kaznenim prijavama mijenjaju zakoni da bi ih se moglo vratiti na radna mjesta, u društvu koje nema novaca za obrazovanje, a ima za financiranje stotina nepotrebnih općina i astronomskih plaća lokalnih moćnika… u takvome društvu učitelji imaju gotovo prometejsku ulogu jer moraju djeci i mladima usaditi vrijednosti koje ta ista djeca i mladi ne mogu vidjeti i pronaći oko sebe.
I ovo nije adresirano samo desnima ili samo lijevima, plavima, crvenima ili šarenima, nego svima onima koji imaju ili će imati političku odgovornost da brinu i misle o dobrobiti ovoga društva i svih građana ove naše lijepe zemlje.
No zna se tko je najviše puta dobio mandat i čija je odgovornost ipak malo veća.
Drage kolegice i kolege,
danas smo ovdje jer tražimo da nas se sluša, čuje, razumije i poštiva.
Tražimo stvarnost u kojoj će obrazovanje i znanost, ali i sve javne službe, dobiti mjesto koje zaslužuju. Ako kao društvo mislimo opstati, tomu nema alternative.
I zato glavu gore! Cijenite sami sebe da bi nas drugi uvažavali, a vama koji ste danas ovdje, jedno veliko hvala jer ste to već napravili.
Video govora Zrinka Turalije možete pogledati i na novopokrenutom YouTube kanalu Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama Hrvatske.
