Postoji jedan razmjerno ozbiljan problem u vezi s prosvjetnim zanimanjima. Naime, ljudska znanja nisu niti mogu biti konačna ili dovršiva; što je danas zadnji krik pameti, sutra je već zastarjela paradigma.
Znanost napreduje, ako ne baš strelovito, a ono bar stidljivo, mic po mic. I u umjetničkom svijetu uvijek vrije od novih ideja. Tamo je možda teško govoriti o klasičnom napretku jer se novi stilovi i poetike ne mogu objektivno mjeriti niti uspoređivati sa starima, pa onda ni uzajamno nadmetati, ali da se i umjetnici vole predavati revolucionarnim idejama, nema nikakve dvojbe.
U tome smislu samo teologija stoji na mjestu, barem ona službena, zaštićena autoritetom vječne crkve. Što se naučavalo prije stotinu godina, naučavat će se i nakon što odzvoni sljedećih sto. No, zanemarimo li vjeroučitelje, svi ostali prosvjetari, barem oni koji ozbiljno shvaćaju svoju profesiju, moraju računati s time da će sve do umirovljenja pratiti nove iskorake u vlastitoj struci. Jer, gdje god se čovjek osvrne, sustigne ga vijest o nekom otkriću.
Dobro, nemojmo pretjerivati, barem u jednoj znanstvenoj niši koja je svim prosvjetarima neobično važna, ne objavljuju se, barem ne prečesto, dramatične, prijelomne vijesti. Pedagogija, naime, ne juri kao nabrijani bolid u petoj brzini, što je i logično jer se današnja djeca u bitnome ne razlikuju od svojih vršnjaka otprije sto ili dvjesto godina.
Mijenja se društveni ambijent, osobito tehnologije kojima su mališani izloženi, ali nepromjenjivom ostaje znatiželja i zaigranost klinaca te potreba nastavnika da njihovu energiju korisno kanaliziraju. Kako? Jednom davno to se činilo uz pomoć šibe, kukuruza i drugih rekvizita prikladnih za tjelesno kažnjavanje. Te inkvizicijske tehnike u međuvremenu su stavljene izvan zakona, štoviše, uvriježio se standard da male huligane više ne smiješ ni glasno opsovati.
PEDAGOŠKE FRAZE
Da sva komunikacija sa školarcima mora biti pitoma i pristojna, ali informativna i poticajna, zna se već dugi niz desetljeća, što, naravno, nije dovoljan razlog da naši visoki čimbenici iznova ne požele otkrivati toplu vodu. Tridesetog kolovoza prošle godine Agencija za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih u digitalni je opticaj pustila PDF-brošuru pod naslovom “Pravilnik o načinima, postupcima i elementima vrednovanja učenika u osnovnoj i srednjoj školi”.
O čemu se tu ustvari radi? Smisao tih osamnaest stranica jedan je dalmatinski prosvjetni doajen ovako sažeo: “Više đaku ne smiješ reći ‘Evo ti asa, tovare lini’, nego ‘Aktivnosti su ti djelomično razrađene s nedorečenim komponentama realizacije nesvrhovitih smjernica koje ne obasižu razine postignuća u odnosu na odgojno-obrazovne ishode’.”
Brošura koja, u suštini, nudi prijevod uvriježenih pedagoških fraza sa standardnog hrvatskog na Ezopov jezik birokratskih bajki nije, međutim, prelomljena kao suhi, gnjavatorski zbir uputa, sačuvaj bože.
Ona je puna tablica, raznobojnih grafičkih prikaza i dekorativnih caka, premda možemo samo nagađati zašto su se priređivač i nakladnik izdanja odlučili iluminirati rukopis kao da je on namijenjen sedmogodišnjacima. Pretpostavljam da su procijenili kako je koncentracija hrvatskih prosvjetara do te mjere jadna da se oni ne mogu probijati kroz gustu makiju slova ako im se malo ne pomogne bojicama i sličicama. Da se nastavnike uistinu tretira kao djecu i to ne osobito bistru, svjedoči i činjenica što je na sedamnaestoj stranici, u svojevrsnom epilogu kvazipoučnoj litaniji, objavljen crtež žarulje, čime se valjda sugerira da bi žarna nit spoznaje trebala osvijetliti zamračene profesorske umove.
Ne želim raspirivati nervozu niti ikoga huškati na poduzimanje izvanrednih koraka, ali da je mene netko na kraju jedne – de jure edukativne, premda de facto duboko besmislene, upravo karikaturalne brošure – počastio žaruljom, ne bih se smirio dok ne bih dobio pravosudnu zadovoljštinu. Jer, dotično rasvjetno tijelo, taj likovni pandan eureki, ne može se razumjeti drukčije nego kao ruganje tupim nastavnicima kojim se sve treba nacrtati. Jedna žarulja ovdje figurira umjesto rečenice: “Ima li tko da nije shvatio, majku li vam vašu lijenu i niškorisnu?!”
Naravno, ovdje problem nije u samo jednoj knjižici, nego u poretku koji takvo štivo fabricira i, naravno, financira. Kako vjerovati obrazovnom sustavu koji ljude koji bi ga trebali provoditi tretira kao debile? Još gore, ako poslodavac, dakle, država, namjerno ili slučajno nastavnike tretira kao debile, kako će ih tek (mal)tretirati klinci kad osvijeste činjenicu da se država ruga prosvjetarima?
