‘Bit će gore nego što se mislilo, a ključne mjere su loše’
Prof. dr. Željko Garača, pročelnik Katedre za poslovnu informatiku Ekonomskog fakulteta u Splitu, nekadašnji dekan Ekonomskog fakulteta u Splitu i član Vijeća za ekonomska pitanja predsjednice Republike, izradio je simulacijski rezultat učinaka krize i nekih mjera pomoći gospodarstvu. Garača se, inače, dugi niz godina bavi modeliranjem makroekonomskih sustava.
Za našu stranicu zanimljiva su mišljenja dr. Garače o zahtjevima za smanjenjem plaća u javnom sektoru. Izdvajamo dijelove intervjua Globusu i nekoliko njegovih stavova o tom pitanju.
“Najavljena je i mjera smanjenja plaća u javnom sektoru o kojoj će se tek razgovarati sa sindikatima. Radije bih se koristio izrazom proračunski korisnici, a ne javni sektor. Ovo je mjera za koju sam već nekoliko puta kao znanstvenik pokazao da je prociklična i tvrdim da se ne poduzima u općem interesu jer šteti svima. Pozivanje na solidarnost nema smisla ako će svima biti gore. Sada nitko ne postavlja pitanja da se gospodarstvu da 45 milijardi kuna, a sjetimo se borbe prosvjetara da im se osigura dodatnih 150 milijuna kuna. Ova direktna pomoć najzdraviji je oblik solidarnosti jer ćemo javni dug snositi svi. Ovu tezu zastupam još od prošle krize, ali je sada posebno kontroverzna i osobno sam zbog rasprave o njoj izgubio nekoliko prijatelja poduzetnika kojima je posao ugrožen. Umjesto ponovnog argumentiranja, javno postavljam hipotetsko pitanje: što bi se dogodilo s BDP-om i proračunskim deficitom da proračunski korisnici pristanu raditi za 0 kuna? Očekujem javni odgovor zagovornika smanjenja plaća. Imam iskustvo da dovođenje stvari do apsurda može pomoći razumijevanju problema.”
Traži se smanjenje plaća u javnom sektoru. Zašto vi mislite da to nije dobro?
– Radi se o kontroverznoj temi o kojoj većina javnosti i struke, a posebice poduzetnici, sudi na temelju analogije države kao poduzeća ili kućanstva. Tome je prije desetak godina bitno pridonijela i gospođa Merkel izjavom da svaka švapska domaćica zna što treba raditi u krizi. To je prociklična mjera koja ne rješava problem krize, posebice u svjetlu deficita državnog proračuna i javnog duga, nego, naprotiv, pogoršava ukupnu situaciju, što onda poništava eventualne uštede smanjenjem mase plaća u javnom sektoru. Govorim o tezi jer sam je postavio kao znanstvenu hipotezu koju dokazujem znanstvenom metodom. Koristim se računalnom simulacijom sistemdinamičkom metodom. Ocjene koje javno iznosim utemeljene su na izračunima kojima vjerujem. I ovom prigodom sam razradio makroekonomski simulacijski model krize i učinaka nekih protukriznih mjera. Jedna od njih je i smanjenje plaća u javnom sektoru, izuzev liječnika, za 10 posto.
Usporedio sam rezultate simulacije učinaka krize bez primjene ikakvih mjera te rezultate učinaka smanjenja plaća na ključne makroekonomske indikatore: BDP, deficit državnog proračuna i nezaposlenost. Po svim obrađenim makroekonomskim indikatorima, situacija je lošija. Da bi model bio vjerodostojniji, pa onda i rezultati, iste su mjere testirane na različitim scenarijima krize, pa su, naravno, i rezultati drugačiji, ali je važno da se redoslijed mjera prema učincima nije mijenjao ovisno o scenariju. Brojke su približne, ali su odnosi konstantni bez obzira na odabrani scenarij krize. Spomenuto smanjenje mase plaća u bruto iznosu iznosi oko 350 milijuna kuna mjesečno. Ako za ovu prigodu malo zaokružimo brojeve pa pretpostavimo da su doprinosi i porez na prosječnu plaću 50 posto, a neto plaće drugih 50 posto. Ako ne želimo smanjivati mirovine i zdravstvene usluge, stvarna ušteda u proračunu je samo na neto plaćama oko 175 milijuna kuna. Taj iznos sam preusmjerio na smanjivanje parafiskalnih nameta kao direktnu pomoć gospodarstvu. Ako pretpostavimo da će sav taj iznos otići na povećanje plaća u privatnom sektoru, neto plaće će se povećati za 87,5 milijuna kuna. No sad počinje problem.
Kakav problem?
– Ekonomija je u krizi i bori se sa smanjenjem agregatne potražnje jer mnogi gube posao i redovita primanja. Problem je što se smanjenjem plaća u javnom sektoru agregatna potražnja smanjila za 350 milijuna kuna, a zbog povećanja u privatnom sektoru povećala samo 87,5 milijuna kuna, pa je ukupno smanjenje agregatne potražnje 87,5 milijuna kuna. Privatni sektor zbog toga mora ili smanjivati cijene svojih proizvoda ili smanjiti proizvodnju, smanjivati plaće i otpuštati radnike dok se nova ravnoteža ne uspostavi na nižoj razini u kojoj svi imaju manje. Otpuštanje radnika dodatni je teret za državni proračun i poništit će uštede zbog smanjenja plaća. U ovom konkretnom slučaju, prema mojim izračunima, imali bismo dodatni pad BDP-a od 1,05 posto, povećanje deficita za 2,2 milijarde kuna. Ako pretpostavimo da jedan radnik u prosjeku doprinosi BDP-u sa 150 tisuća kuna, to znači gubitak blizu 20 tisuća radnih mjesta u privatnom sektoru. Ponavljam, radi se o vremenu krize, a iznesene brojke nisu precizne.
_____
