Predsjednik Matice Vilim Ribić iznio je detaljan pregled sjednice GSV-a na kojoj se raspravljalo o paketu mjera za pomoć gospodarstvu te o medijskim najavama suspenzije dijelova Zakona o radu te smanjenju plaća u javnom sektoru:
Jučerašnji sastanak Gospodarsko-socijalnog vijeća u ovom teškom i opasnom vremenu bio je takve važnosti da osjećam potrebu izvijestiti Vas o njegovom sadržaju i mojoj diskusiji.
Vlada je inzistirala da zbog epidemije na sjednici bude najuži sastav oba socijalna partnera. Vlada je pak bila gotovo u punom sastavu (15 ministara).
Sjednica se odvijala kroz izmjenu dva oprečna tona, jedan je bilo polemični, a drugi suradnički.
Na sjednici je predsjednik Vlade upozorio na težinu situacije. Nitko od nas ovdje, rekao je, ne može reći da je svjestan razmjera i posljedica. Ne postoje dvojbe da će pad proizvodnje biti veći nego za vrijeme prošle krize, što će imati duboke posljedice na cijelo društvo i odnose u njemu. Upozorio je da se zaoštrava odnos na relaciji javni sektor i privatni sektor.
Poslodavci su iznijeli primjedbe na mjere koje je donijela Vlada, smatrajući ih nedostatnim, te naglašavali primjere iz proizvodnog sektora u kojem doista već počinje otpuštanje ljudi. Poslodavci traže hitne promijene kako bi se ti procesi mogli efikasno voditi, kako firme ne bi otišle u bankrot. Naime, po njihovom mišljenju, neke stvari se moraju sada hitno izmijeniti jer je bolje da u uvjetima kada nema dovoljne prodaje, a to znači nema niti zarade, pa niti prihoda za isplate plaća, barem ne u iznosima koje su ugovorene ugovorima o radu i kolektivnim ugovorima, bolje je da imaju olakšanu situaciju brze prilagodbe smanjenim prihodima, kako plaća tako i broja ljudi koje moraju otpustiti, nego da firme bankrotiraju, jer onda nitko neće imati niti plaću niti posao, a ne samo neki. To je, ukratko, suština njihovih gledišta. Poslodavci su apelirali na pomoć države i solidarnost svih ostalih (vjerojatno misle na javni sektor).
Ministar financija je odgovorio na niz optužbi iz redova poduzetnika na račun gospodarskih mjera koje je Vlada poduzela (s time da predstavnici HUP-a nisu na tome inzistirali). Ja sam stekao dojam da su te optužbe doista ishitrene i dobrim dijelom neutemeljene, štoviše, da dio poduzetnika bez puno društvene odgovornosti sada pritiskom na Vladu sebi nastoji olakšati položaj više nego što je to nužno. Sada im je država iznimno potrebna, a godinama su govorili da je država prevelika te da je država problem, a ne rješenje. Sada je naglo postala rješenje i, štoviše, od nje imaju nerealna očekivanja. Nije jasno odakle takva agresija da se umjesto odgode naplate poreza i obaveza prema državi traži otpis takvih obaveza. Ako kriza bude trajala kraće vrijeme, onda nije jasno zašto bi se država trajno odrekla poreznih prihoda. Neka vrate državnim potrebama ono što im je država pomogla. Ako kriza bude dulja, onda će i tako država biti prisiljena na otpis. Očito se radi o pokušaju da se već sada dobije od države novac koji ne mora biti nužan.
Zanimljivo i za mene neočekivano, u Vladi su bili pomalo iziritirani tim napadima pa se moglo čuti iz njihovih redova na sjednici i u kuloarima komentare tipa: “rad i organiziranost zdravstvenog sustava vraća povjerenje građana u državu i njene institucije” (Marić), ili npr. “državni proračun ne služi gospodarstvu, već cijelome društvu”, ili npr. “mi moramo izvući pouke iz ove krize, i u državi osigurati potrebnu samodostatnost, u poljoprivredi, u proizvodnji zdravstvene opreme i nadasve u razvoju znanosti jer nas u ovoj situaciji ovdje izvlači znanost” (Božinović), ili npr. “sada oni koji su stalno napadali državu da je neefikasna i prevelika, da su porezi i proračun preveliki, sada od nje očekuju da ih spašava iz tog istog proračuna”.
_____
ETUC zgrožen najavom suspenzije radnih i socijalnih prava hrvatskim radnicima
EPSU : Nužno je uključivanje sindikata u donošenje svih mjera kao odgovor na pandemiju korona virusa.
_____
Važno je istaći još jedan detalj, tj. predstavnici Vlade istakli su kako je ovo tegobno vrijeme istovremeno i prilika, tj. prilika za transformaciju pretežno rentijerske ekonomije u proizvodnu ekonomiju.
Sindikati su otvorili pitanje potajnog rada na izmjenama i dopunama Zakona o radu, do kojeg su došli svojim kanalima, što je dva-tri dana bila medijska tema i prije sjednice. Uspjeli smo ishoditi reakcije svjetskih sindikalnih centrala na adresu predsjednika Vlade. U isto vrijeme su se najavljivala smanjenja plaća u javnom sektoru, na što sam kao predsjednik Matice javno reagirao.
Na sjednici sam iznio naša stajališta (vidi niže), a Mladen Novosel je uvodno naglasio da sindikati nisu nerazumni, da znaju kakvo vrijeme dolazi i da su spremni za nužne prilagodbe, ali da se to ne može i ne smije raditi bez njih. Sindikati su i u prošloj krizi bili faktor odricanja i potpisivali su revidirane kolektivne ugovore na nižoj razini prava kako bi spasili radna mjesta. Radnici neće raditi na svoju štetu i nema potrebe lomiti takve stvari preko koljena zakonom, ali će njihova prisutnost biti jamac da neki ne ulove u mutnome. Slično je govorio i Krešo Sever.
Predsjednik Vlade je na to odgovorio da Vlada nije planirala smanjenje plaća u javnom sektoru i da to nitko iz Vlade nije govorio. Zanimljivo, slično je za HUP rekao i njegov direktor. Što se izmjena Zakona o radu tiče, tu izmjenu također, kaže on, Vlada nije inicirala i on sam ne zna ni za kakav zakonski prijedlog, te je tražio od ministra Aladrovića da mu objasni o čemu se radi. Ovaj je rekao da nema službenog zakonskog prijedloga od strane Ministarstva rada, da se u ministarstvu rade razne simulacije koje su daleko od bilo kakvih političkih odluka. Proizlazi, prema riječima predsjednika Vlade, da niti će se smanjivati plaće u javnom sektoru, barem ne sada, niti će se ići u izmjene Zakona o radu.
Takvom decidiranom stajalištu proturječi ponavljano apeliranje nekih ministara na odricanje i solidarnost s privatnim sektorom te upozoravanje HUP-a na neizdrživost sadašnjih regulacija. Stekao sam dojam da su ti apeli zapravo najave ili priželjkivanje poteza suprotnih premijerovim riječima. U meni je nesigurnost u dosege i ozbiljnost razgovora izazivalo i to što je dio ministara tijekom diskusije radio na laptopima, a mnogi su, uključujući i premijera, bili prečesto na mobitelima i slali SMS poruke.
Osobito je važno bilo pitanje izvora financiranja pomoći gospodarstvu. Kao što smo i ranije već s vama komunicirali, nema u ovom vremenu drugog načina nego deficitarnog i inflatornog financiranja. Dakle, dobro smo predvidjeli, jer je Marić ponovio ono što je rekao javno: deficit i suficit više nisu u fokusu. Naravno, otvara se pitanje koliko dugo takvo financiranje može trajati. Nešto o tome u mom izlaganju koje slijedi.
IZLAGANJA PREDSJEDNIKA MATICE NA SJEDNICI GSV-A
Poštovani premijeru, poštovani članovi i ministri! Kao prvo, dopustite mi da pohvalim sazivanje sjednice i međusobni razgovor u ovom zlokobnom vremenu. Jako je važno da naši ljudi znaju što Vi planirate, ali i da Vi znate kako oni vide probleme. Kao drugo, dužan sam iskazati svim nositeljima zdravstvenog sustava i sustava civilne zaštite pohvalu i priznanje za dosadašnje napore. Teško je hvaliti kada ljudi umiru, ali je dojam da država dobro radi u ovom segmentu. Imam jednu malu zadršku, naime, nije mi jasno zašto ne idemo na masovna testiranja, kao u nekim zemljama. Naime, imam neposredni primjer supruge našeg zaposlenika, koja je imala simptome slične korona virusu, telefonski je tražila da se testiranje izvrši, ali su je odbili, već su je uputili na Kliniku za infektivne bolesti, gdje su ona i suprug s dvoje djece sjedili nekoliko sati u autu čekajući na red, jer djecu nemaju kome ostaviti. Iz toga zaključujem, da ako nema testiranja, da broj zaraženih mora biti znatno veći nego što se to objavljuje (napomena: nitko od prisutnih na ovo pitanje nije u raspravi odgovorio).
Što se tiče gospodarske situacije, dopustite mi da počnem s citatom jednog od najbogatijih ljudi svijeta Warrena Buffeta, koji te stvari dobro razumije: „Ako si u rupi, i iz nje želiš izaći, onda prestani dalje kopati.“ Pod rupom ovdje misli na pad potražnje i proizvodnje, a pod kopanjem na smanjenje kupovne moći stanovništva. Prošla kriza nas je podučila tome kakve negativne posljedice ima politika koja je radi uravnoteženja proračuna smanjivala javnu potrošnju i kupovnu moć građana. Radilo se tako u većini europskih zemalja, pa i u Hrvatskoj posebno, uslijed čega je došlo do zagušene proizvodnje, izostanka investiranja, do neotvaranja novih radnih mjesta, a starih je nestajalo i posljedica je dramatični gubitak stanovništva i iseljavanje. Moram reći nešto što nije popularno i možda će zvučati grubo. Ali od korona virusa u smislu nacionalnih interesa teži je problem iseljavanje. S iseljavanjem smo izgubili više ljudi nego u Domovinskom ratu i daleko više nego što ćemo izgubiti s korona virusom, čak i u najcrnjim scenarijima. Mi ne možemo voditi borbu protiv gospodarskih posljedica ove epidemije, a da još veći problem nemamo uvijek na umu.
S olakšanjem sam primio riječi ministra Marića da deficit i javni dug nisu Vladi više primarni ciljevi. Hvala Bogu da od toga odustajemo jer primarni cilj bilo koje ekonomske politike, ako ima u fokusu blagostanje narodne većine, mora biti proizvodnja i radna mjesta. Budući da i Europska unija odustaje od svojih pogrešnih politika pa i najveće zemlje u njoj donose odluke o nevjerojatnim fiskalnim stimulansima, potpuno je jasno što treba raditi. Svi ulaze u deficitarno i inflatorno financiranje. Europska komisija i Vijeće odustaju od ograničenja iz Pakta o stabilnosti o visini javnog duga i deficita, visina koja i ovako nije odgovarala zemljama poput Republike Hrvatske. Trebali smo od toga odustati i ranije, imali bismo šansu povećati proizvodnju i smanjili bismo iseljavanje, ali očito zbog međunarodnih okvira to nismo učinili. Vjerojatno taj sustav regulacije nakon ove krize neće preživjeti pa je prilika da se odmah pripremamo za ekonomsku politiku bez njega, imajući stalno na umu demografsku kataklizmu. Treba se nadati da će u Njemačkoj shvatiti ono što neki u EU-u traže, a to je nešto nalik na Marshallov plan, jer ako toga ne bude, teško da će i EU preživjeti. S takvim planom bi mnogi naši gospodarski i društveni problemi nakon epidemije nestali, ili se barem bitno umanjili.
Sada se svi bavimo likvidnošću gospodarskih subjekata i, naravno, to je više nego potrebno, ali likvidnost je jedna strana problema. Očuvanje potrošnje i potražnje je druga strana. Država tu mora imati agresivnu i aktivnu ulogu. Primjerice, zašto ne bi država na tri mjeseca zaposlila 5 ili 10 tisuća ljudi, ili barem osigurala plaće za te radnike, koji bi mogli preuzeti dostavu od trgovina do domaćinstava temeljem online ili telefonske narudžbe. Ljudi su imobilizirani, kupoprodajne transakcije su reducirane, dio proizvoda uopće se ne kupuje, proizvođači takve robe su najugroženiji. Treba sve napraviti da se i takva roba prodaje. Država bi time pomogla održavanju potrošnje, ljudi ne bi morali izlaziti, jer su trgovine potencijalni izvor zaraze, a dio ljudi koji izgubi posao sada u privatnom sektoru našao bi ga na ovom poslu.
Nema supstituta za aktivnu ulogu države u ovom trenutku. Nitko drugi to ne može, niti Crkva, niti sindikati, niti mediji. Danas se vidi koliko griješe svi oni koji su tražili slabu državu i javni sektor. Neki i sada traže smanjivanje javne potrošnje i državnih plaća kada nasušno treba spašavati potrošnju i proizvodnju.
Naravno, deficitarno i inflatorno financiranje nije moguće unedogled, i vjerojatan je trenutak kada to više neće biti moguće niti drugim zemljama.
Vidim da su moguća dva scenarija. Prvi se odnosi na iduća tri mjeseca i pretpostavlja obuzdavanje epidemije. U tom scenariju deficitarno je zaduživanje imperativ i ne treba ga ograničavati, a smanjenje plaća je samoubilačka mjera.
Međutim, ako se dogodi da epidemija uništi turističku sezonu ili potraje preko ljeta tada vjerojatno nastupaju potpuno druge okolnosti. Tada se kriza prolongira na neodređeno vrijeme i urušavanje proizvodnje mora imati za konzekvencu smanjenje razine življenja na svim područjima. Mi smo tada spremni sjesti za stol i o svemu odgovorno razgovarati.
Inače, za kraj, danas sam razgovarao s predsjednicom Sindikata medicinskih sestara koja me upozorava da su sestre iznimno zabrinute što će biti s njihovim plaćama i povišicom. Svaka najava smanjenja plaća u ovom trenutku djeluje destruktivno na društvenu koheziju i stabilnost ljudi.
ODGOVOR PREMIJERA I MINISTRA ČORIĆA
Premijer se osvrnuo na moje pitanje o plaćama sestara i pomalo ljutito zamolio da prenesemo ljudima da ne nasjedaju na lažne vijesti. Vlada i članovi Vlade nigdje nisu rekli da će se plaće smanjivati, a pogotovo ne medicinskim sestrama.
Ministar Čorić je pohvalio spremnost svih u raspravi za odricanje i solidarnost s privatnim sektorom te se složio s mojom tvrdnjom da je sada potražnja presudna, ali je upozoravao da ćemo tu potražnju teško očuvati, jer smo zaključani u gospodarskoj neaktivnosti.
REPLIKE PREDSJEDNIKA MATICE
Imao sam tri replike. Prvo, upozorio sam da smo suglasni s odricanjima, ali samo pod uvjetom da to ima smisla, jer neka odricanja mogu biti kontraproduktivna, kao što je smanjenje javne potrošnje i plaća samo produbilo krizu tijekom financijske globalne krize. I druge su države zaključane u gospodarskoj neaktivnosti, tj. zamrznute, ali unatoč tome lansiraju ogromne stimulanse, i to ne samo gospodarstvu, već izravno i građanima. Kada to ne bi imalo smisla i bilo nemoguće, onda to ne bi niti činili. Nisam rekao, ali sam trebao, da je dužnost države otključati tu neaktivnost, na svaki način.
Upozorio sam premijera da nije točno da nitko iz Vlade nije govorio o smanjenju plaća u javnom sektoru. Samo ovdje, rekoh, sjede dva ministra koja su to govorila, i sjedi predstavnik HUP-a koji je to govorio, iako nam sada govori da nije.
Zatim sam pitao premijera što je sa stožerom za spas gospodarstva, pohvalivši tu ideju, i tražeći da i sindikati budu u njemu, jer će sada u vremenu smanjenih društvenih resursa početi otimačina oko istih, pa će se interesni sukobi upakiravati u ideologije i teorije (premijer je i tamo i kasnije javno rekao da će i predstavnici sindikata biti u tom savjetu).
I na koncu, upozorio sam da su neki ministri, koji su zagovarali pad plaća javno, dodali: ali ne zdravstvu, vojsci ili policiji. Tko onda ostaje? Ostaje jedino obrazovanje i znanost s obzirom na broj zaposlenika. S obzirom da su prosvjetni radnici daleko od očiju javnosti u ovom trenutku, a da se u fokusu svi oni koji rade na poslovima spašavanja imovine i ljudi, morao sam posebno upozoriti da su prosvjetni radnici trenutno u posebno teškim uvjetima, jer rade s djecom online, nemaju cijeli razred na okupu i često moraju individualno komunicirati s učenicima u vježbama i provjeri razumijevanja gradiva u okviru odgovarajućeg konteksta. Potrebno je čestitati i prosvjetnim vlastima, jer prema svim izvorima kojima ja raspolažem, online nastava jako dobro funkcionira. I zato se ni na koji način ne smiju prosvjetni radnici dovesti u drugačiji ili diskriminirajući položaj jer upravo sada rade za našu djecu, kao nikada do sada.
