Kažu da je biti nevidljiv jedna od najpoželjnijih supermoći. No, je li uistinu tako?
U ovo doba prošle godine ni slutila nisam kako ću mjesecima pokušavati skinuti plašt nevidljivosti. Uzalud?
U petak je u Zagrebu održan dugo očekivani i jednom već odgođeni prosvjed prosvjetnih djelatnica i djelatnika. Sudjelovala je cijela vertikala obrazovanja, a podršku su pružile i djelatnice i djelatnici sustava predškolskog odgoja. Iako ni ovoga puta nisu izostali komentari kako prosvjetarska bagra ionako ništa ne radi, ima tri mjeseca godišnjeg i efektivno je 3-4 sata na poslu, ovaj je prosvjed, ipak malo drugačiji.
Baš kao i prethodnih nekoliko mjeseci, svaki je pokušaj jasnog i glasnog ukazivanja na nepravdu, kako onu prema prosvjetnim djelatnicama i djelatnicima, tako i onu prema učenicama i učenicima, bio poput pucnja u prazno, poput šuma vjetra koji tu i tamo zapuše, ali ga rijetko tko čuje. Ako ga i čuje, ne doživi ga.
Prosvjed na glavnome zagrebačkom trgu toga petka u 14,00 h bio je ipak malo više od povjetarca. Osjetilo se zajedništvo, volja, ponos, želja. Osjetila se želja dići svoj glas protiv nepravde. Ako nećemo mi, tko će?
Moje učenice i učenici nisu moja djeca, ali jesu. Koliko god stav društva prema nama jest negativan, zastanite malo, razmislite, sjetite se, budite iskreni. Jesu li vaše učiteljice i učitelji, vaše nastavnice i nastavnici, vaše profesorice i profesori, vaše spremačice, kuharice, domari, one osobe u koje su vaši roditelji imali povjerenja kada su vas prepustili da manje više četvrtinu svoga dana provedete s njima? Imate li vi povjerenja prema njima kada šaljete svoju djecu u školu?
Prva sam koja će reagirati na one koji to povjerenje ne zaslužuju, baš kao što sam i prva koja će reagirati kada uočim nepravdu. Nepravda je vidljiva svima koji se bave ovim plemenitim poslom, ali oni sami postali su nevidljivi.
Nevidljivi smo kada ukazujemo na nejednako vrednovanje istoga rada. Nevidljivi smo kada ukazujemo na nedostatak psihologa, pedagoga, logopeda, defektologa, pomoćnog osoblja. Nevidljivi smo i kada ukazujemo na probleme najnevidljivijih među nama, pomoćnika u nastavi koji prema onima koji o tome odlučuju i ne zaslužuju famozne koeficijente.
Nevidljivo je i to da smo na samome dnu svih javnih i državnih službi. Ne piše se o tome, ne govori se. Samo se ponavlja mantra o tome kako su nam plaće rasle. I rastu još uvijek u javnim istupima onih koji bi se trebali truditi imati zadovoljne i pošteno plaćene djelatnice i djelatnike u svome sektoru.
Nevidljivi smo i onda kada pokušavamo ukazati na srljanje u reformu koja nije spremna, u kojoj se uzimalo jednima da bi se dijelilo drugima, a sve se nasilu pokušava obuti u iste cipele. Nevidljivi smo, ne čuju nas. Kažu, borimo se za svoje plaće, za svoje pozicije, a nikako da se počnemo boriti za svoje učenice i učenike. A oni zaslužuju da ih poučavaju najbolji od najboljih. Žele li najbolji u prosvjetu?
Na stranu to da se negativna selekcija u obrazovanju može izbjeći samo time da se pošteno plati obrazovne djelatnice i djelatnike i da im se stvore uvjeti za neometan i kvalitetan rad, a ne da svoje privatne resurse troše za krpanje rupa u sustavu.
Na stranu i to što će se neuvođenjem planiranog oblika ocjenjivanja dati bar malo šanse onima koji su u obrazovanju zaista kvalitetni, a ne podobni. Na stranu i to što se borbom za radnička prava u obrazovanju održava sada već endemska vrsta, sindikati koji su korektiv vlasti, sindikati koji će štititi radnika od grubog iskorištavanja. Na stranu sve to!
Ovim se prosvjedom, kao i štrajkovima, pokušava spriječiti nešto što će strukovno obrazovanje učiniti tvornicom podobnih i poslušnih koji će o napretku na socijalnoj ljestvici moći samo sanjati.
Reforma obrazovanja, ne samo strukovnog, i više je nego potrebna. Svijet se mijenja. Život digitalnih urođenika, iako nam se čini kako ga je tehnologija olakšala, zapravo je puno teži nego što je bio u doba našeg odrastanja. Nekoć sam se ponosila enciklopedijskim znanjem koje nam je pružao hrvatski obrazovni sustav. Ima li takav koncept uopće više smisla?
U doba kada se znanje rapidno udvostručuje i u kojem su djeca izložena raznim podražajima koji su nama bili nepojmljivi, iluzorno je inzistirati na enciklopedijskom znanju. Djecu treba obučiti kako najbrže doći do informacija i kako prepoznati one koje su točne i pouzdane.
Djeci treba pružiti mogućnost stjecanja vještina, a ne memoriranja hrpe činjenica. Djeca trebaju razvijati takozvane meke vještine. Djeca trebaju umjetnost, a upravo tu ih se zakida već na primarnoj razini obrazovanja.
Treba im pružiti i mogućnost kretanja, tjelovježbe, timskih sportova. Jesu li dva sata nastave TZK tjedno dovoljna uzme li se u obzir činjenica da većina djece slobodno vrijeme provodi na nogometu, ali onom na raznim konzolama?
Djeca trebaju razvijati osjećaj tolerancije, uvažavanja različitosti, prihvaćati druge i drugačije. Samo prihvaćanjem drugih, doista možemo naučiti cijeniti svoju kulturu, svoje porijeklo, svoje naslijeđe.
Jezik je moć
A što je temelj prihvaćanja drugih? Možemo li prihvatiti druge ako ih doista ne upoznamo? Možemo li ih upoznati ako ne komuniciramo s njima? Temelj komunikacije je jezik. Učenjem stranih jezika, učimo i kulturu drugih. Želimo li odgojiti građanke i građane Europe i svijeta, oni se moraju osjećati građankama i građanima Europe, svijeta.
Svjedočimo tome tijekom svakog projekta programa Erasmus+. Svaka mobilnost pozitivno utječe, ne samo na poboljšanje stranojezičnih kompetencija, nego i na osobni razvoj svakog pojedinca koji u njoj sudjeluje.
U globaliziranome svijetu, strani su jezici i alat bez kojega se često ne može. Pitate li slučajne prolaznice i prolaznike ili pak poduzetnice i poduzetnike o tome jesu li strani jezici važni, vjerujem da ćete dobiti isti odgovor. Bez jezika se danas ne može.
Bili su svjesni toga i tvorci reforme strukovnoga obrazovanja, takozvane modularne nastave, barem što se prvog stranog jezika tiče. No onda su krenule „igre gladi“. Nepravedno zakinuti smanjivanjem svoje satnice, neki su, nažalost, progurali ideju da djeci ne treba toliko sati stranog jezika jer ga svi ionako odlično znaju i imaju izvrsne rezultate na ispitima državne mature.
Od prvotno planirana tri sata tjedno, svi će strukovnjaci imati po dva sata tjedno prvog stranog jezika, pa čak i hotelijersko-turistički tehničari koji u reformi postaju turistički tehničari / turističke tehničarke destinacije. U nekim kvalifikacijama postoji jezik struke, ali u mnogima ne postoji.
Dolazimo tako do apsurda. Htjelo se povećati satnicu Matematike, Hrvatskog jezika i prvog stranog jezika kako bi učenice i učenici strukovnih škola bili konkurentni na ispitima državne mature. Na koncu se povećala satnica prva dva predmeta, a strani je jezik ispao kolateralna žrtva lobiranja drugih interesnih skupina.
Oko 70 % svih učenica i učenika sekundarne razine obrazovanja pohađa neku strukovnu školu. Oko 60 % svih kandidatkinja i kandidata na ispitima državne mature dolazi iz srednjih strukovnih škola. Strukovnjaci često odlučuju upisati strukovnu školu jer znaju što ih zanima, žele se posvetiti tome području i nakon srednje škole nastaviti obrazovanje upravo u tome području.
Umjesto da se radi na tome da postanu konkurentniji na ispitima državne mature, još im se i smanjuju prilike za to. Oni koji će imati jezik struke, neće puno profitirati na ispitima državne mature jer ih jezik struke za nju i ne priprema. Oni koji budu imali novca, platit će dodatne pripreme, a onima koji su možda upravo zbog nepovoljnije financijske situacije i upisali strukovnu školu, bit će zacementirana sudbina i onemogućena vertikalna prohodnost koja se navodi kao jedan od ciljeva reforme.
U mnogim bi zanimanjima, osobito onima u sektoru turizma, ekonomije, prometa ili prava standard trebao biti poznavanje barem dva strana jezika, što je ujedno i prava višejezičnost koju proklamira Europska unija. Neke kvalifikacije koje su do sada imale dva strana jezika, ostaju bez drugog stranog jezika. U onima u kojima ostaje, sveden je isključivo na jezik struke. U onima u kojima je potreban i drugi strani jezik, a do sada ga nije bilo, tako će, nažalost, i ostati.
Jezik je moć. Nemojmo oduzeti tu moć mladima u strukovnim školama! Pružimo im priliku da budu konkurentni na ispitima državne mature, da i dalje ostvaruju zavidne poslovne, akademske i ine karijere. Pružimo im priliku da budu ravnopravni svojim vršnjakinjama i vršnjacima iz Europske unije. Pružimo im priliku da imaju pristup informacijama, da nauče prepoznavati točne od lažnih, da nauče prepoznati društvene procese, da se nauče boriti za svoja prava. Pružimo im priliku da razumiju i da ih se razumije.
Nemojmo dopustiti da gotovo dvije trećine mladih postane nevidljivima! Jezik je moć, nevidljivost nije. Znamo to najbolje mi koji smo posljednjih mjeseci nevidljivi u nastojanjima da se stane na loptu, evaluira i revidira reforma kako bi doista bila na dobrobit društva i pojedinaca, onih najvrjednijih koje imamo, naših mladih.
