Aktualno

Komentar: Zašto u srednjim školama imamo deficit nekih profila nastavnika?

Dok dio ravnatelja muku muči kako bi za rad u školama pridobio stručan nastavnički kadar, istovremeno dio nastavnika nakon svakog upisnog roka strahuje hoće li postati organizacijski višak u potpunosti ili u dijelu norme. U Gradu Zagrebu i Zagrebačkoj županiji čini se da je najveći nedostatak nastavnika matematike, informatike ali i inženjera raznih profila u strukovnim školama. U Slavoniji je učenika sve manje pa od gubitka posla strahuju i oni profili nastavnika koji su u drugdje u Hrvatskoj trenutno deficitarni.

Prosječna dob nastavnika u srednjim školama je nešto preko 45 godina starosti što znači da će nedostatak stručnih nastavnika uskoro biti i veći. Iako se čini da je to uglavnom naš problem, nije tako. Naš Sindikat je član ETUCE-a (Europske organizacije sindikata u obrazovanju) i u kontaktima s kolegama vidimo da cijeloj Europi prijeti nedostatak stručnog i kvalitetnog nastavničkog kadra. Kako bi se na problem ukazalo i očuvala kvaliteta javnog obrazovanja u Europi je pokrenuta kampanja „Učinimo podučavanje privlačnim“.

Kod nas je sve starija populacija nastavnika, sporo napredovanje u struci, nedostatna plaća, slab društveni položaj uz istovremenu izloženost sve većim pritiscima roditelja, ali i institucija (agencija, inspekcija), razlozi su što se dio mladih za rad u školama ne odlučuje, a dio nastavnika odlazi iz škola.

Kako privući i zadržati nastavnike kada im se u privatnom sektoru nude i bolje plaće i bolji status, vrlo često bolji balans između privatnog i poslovnog dijela života? Donedavno su nastavnici barem mogli računati na relativnu sigurnost radnog mjesta, ali egzodusom cijelih obitelji u inozemstvo i ta prednost se istopila. Pa što je onda uopće ostalo? Rad s mladim ljudima je uvijek inspirativan, budi u nastavnicima onaj osjećaj korisnosti i vlastite uspješnosti i nalet entuzijazma. Nitko kao nastavnici ne prepoznaje važnost obrazovanja za osobni razvoj  i razvoj društva u cjelini. Je li to dovoljno? Odavno nije. Prošla su vremena kada se na entuzijazmu nastavnika mogao graditi obrazovni sustav.

Nažalost, vrednovanje nastavničke populacije ogleda se u Hrvatskoj i u najmanjem rastu plaća od svih javnih službi. Dok se vrijednost rada zdravstvenih radnika, socijalnih radnika još kako tako prepoznaje, povećanje plaća u obrazovanju uvijek se gleda kroz prizmu ukupnih troškova za radnike kojih je relativno puno u odnosu na ostale javne službe jer je sustav obrazovanja po svojoj prirodi glomazan sustav s puno zaposlenih.

Privlačnost nastavničke profesije nije nestajala odjednom nego se narušavala godinama. Stereotipi o tri mjeseca praznika, tri-četiri sata rada dnevno, „besplatna“ putovanja s učenicima dovodili su do narušavanja ugleda ove profesije i nitko se od nadležnih nije angažirao zaštititi struku osim angažmana struke same. I kao da to nije bilo dovoljno, uvodila se mogućnost žalbe roditelja na svaku ocjenu, a kad se provjere rade nikada se ne provjerava znanje učenika već uvijek nadzire svaka točka i zarez u radu nastavnika kao da je nevažno ispunjava li učenik obrazovne ishode ili ne.

Nagledao se obrazovni sustav u Hrvatskoj promašaja raznih garnitura u Ministarstvu znanosti i obrazovanja dok je rijetko gledao kvalitetne pomake. Do pojave da se na pojedina nastavnička mjesta ne javlja nitko stručan dovele su nas nekonzistentne obrazovne politike, izostanak planiranja školovanja i poticanja zapošljavanja stručnih kadrova, reforme koje se nedovoljno planiraju, bez kvalitetne analize započinju i od kojih se izmjenama nadležnih ministara odustaje dok se istovremeno ne odustaje od dokazano loših rješenja (dopunskog rada), o narušavanju autonomije rada nastavnika mučno je i govoriti.  Kao članica radne skupine za izradu novog Zakona o odgoju i obrazovanju vidjela sam sulude prijedloge smanjivanja potrebnih kvalifikacija nastavnika za pojedine predmete (osobito u planiranoj reformi strukovnog obrazovanja – modularne nastave) pa me strah da bi se takvim smjerom uistinu  moglo krenuti, a to bi onda bio zadnji čavao u lijesu razvoja obrazovanja u srednjim strukovnim školama.

Možemo li uopće bolje?

Moramo i to ne samo zbog trenutnih problema s deficitarnošću nekih nastavničkih profila već zbog važnosti naše djece i važnosti obrazovanja u njihovim životima, ali i važnosti obrazovanja u razvoju i rastu ekonomskih i društvenih potencijala hrvatskog društva.

 

                                                                                              Predsjednica NSZSŠH

                                                                                                      Nada Lovrić

Pristupačnost