Ne računajući one koji su direktno uključeni u njih, natjecanja učenika iz hrvatskog jezika, budimo realni, ne zanimaju nikoga. Osim baš ako se na njima ne dogodi nešto posve nezamislivo. U lipnju se, sudeći prema pažnji medija, tako nešto i dogodilo. Vijest je postalo to što su u natjecanju u organizaciji zagrebačke Gradske knjižnice slavili učenici – srpske nacionalnosti! Riječ je o trojici učenika Srpske pravoslavne opće gimnazije “Kantakuzina-Katarina Branković” kojima je pobjeda pripala nakon sedmomjesečne utrke.

Dečki su tada, posve zasluženo, stigli na naslovnice svih relevantnijih portala. A s njima je do naslova stigla i ova zagrebačka škola koja je početkom rujna upisala petnaestu generaciju učenika. Mnogi su kao najzaslužniju za aktualni uspjeh odmah istaknuli profesoricu Miru Bićanić, uvjetno rečeno najveću ‘zvijezdu’ škole. Nju mnogi znaju kao jedinu osobu koja je ispred Tarika Filipovića uzela pun iznos na ‘Milijunašu’.

“Uspjeh je njihov. Nisam ih pripremala, tek bi mi povremeno uputili set pitanja i to je bilo to. Ma, čak ih nisam ni prijavila za natjecanje, to je učinila njihova odgojiteljica iz učeničkog doma. I sama sam bila iznenađena kad sam čula da su pobijedili.”

Zašto učenici vole hrvatski jezik?

Ipak, bez nje bi sve bilo drugačije. Omiljena je među učenicima, a to smo saznali gotovo slučajno kad smo prisustvovali satu pravoslavne vjeronauke s učenicima drugog razreda. Pitali smo ih koji su im omiljeni predmeti, svaki od njih je nabrajao svog favorita, a ni jedan nije spomenuo hrvatski jezik. Primijetio je to i vjeroučitelj, đakon Petar Kozakijević, pa ih je, onako, malo ‘prozvao’:

“Šta, nitko ne voli hrvatski?”, upitao ih je.

Uglas su se složili da je hrvatski okej, a onda je njihov ‘glasnogovornik’ iz prve klupe pojasnio:

“Volimo hrvatski, ali samo zato što imamo odličnu profesoricu.”

Poslije, kad sam joj to ispričao, nasmijala se.

“Mi se jako otvoreno volimo, to je stvarno činjenica”, kaže opušteno. “Ja sam im sigurno draža od predmeta koji je zahtjevan i složen, zasićen tekstovima koji današnju djecu teško zanimaju. Trudim se biti što zanimljivija da kroz to silno gradivo prođemo na što opušteniji način.”

“Osim toga, mi imamo – nije to fraza – obiteljsku atmosferu. S obzirom da je dosta djece iz okolnih gradova, danas se to čak naziva i okolnim državama, profesori s njima provode više vremena nego roditelji.”

Koliko to olakšava posao u samoj nastavi, toliko nastavnicima stavlja i veću odgovornost. Ne bježi ni od toga.

“Nismo ni mi bili imuni na ozbiljne probleme u školi. Djeca dolaze iz različitih sredina, različito su odgojeni, mladi su, naivni, događalo se da posrnu, ali zato smo mi tu… I nekoliko duhovnika, evo bili ste na satu kod Petra, u njega baš imaju povjerenja. Inače, neće se baš svakom povjeriti.”

Osim problema koje znaju upasti svi tinejdžeri, a pogotovo oni koji odrastaju u domovima, daleko od roditelja, njezini učenici suočili su se i s problemima zbog nacionalne pripadnosti.

“Prvih godina škole su neki znali kriti od svojih vršnjaka da su u pravoslavnoj gimnaziji jer je to znalo izazvati svakakve reakcije. Govorili bi da idu u neku privatnu. Bilo je i vrijeđanja, ali i i fizičkih napada.”

Sada je situacija, svi mi to potvrđuju, puno bolja. No, to što škola ima prefiks ‘srpska’ i ‘pravoslavna’ ne znači da nju pohađaju samo Srbi i pravoslavci. Pri upisu se ne gleda ni nacionalnost, ni je li netko kršten, a prof. Bićanić mi potvrđuje da se vjerska komponenta ne nameće učenicima.

“Nekakva homogenost nije koncept ove škole, ovu djecu nitko nije ‘ušoravao’, kako se to kaže u Slavoniji. Mislim da su manje opterećeni vjeronaukom nego u nekim sekularnim školama, nema tu nikakve spirale pritiska. Ovdje se stvarno njeguje različitost.”

Na vjeronauk su dobrodošli i agnostici i ateisti

Njezine riječi potvrdio nam je i vjeroučitelj Petar Kozakijević na čijem smo satu bili netom prije razgovora s prof. Bićanić.

“Ne treba im ništa nametati, vjera je stvar slobodnog izbora svakog pojedinca”, kaže mi.

Već na prvom satu je učenike pitao tko je vjernik, tko ne, ali to ne znači da ovi drugi imaju ikakve posljedice. Dakle, među učenicima ima i onih koji uopće nisu kršteni, onih koji su kršteni ali se osjećaju agnosticima ili ateistima, naravno i onih koji su praktični vjernici.

“Imate one koji su iznimno zainteresirani, koji su aktivni na satu, ima i onih koji su indiferentni. Kao i za svaki predmet”, kaže mi Kozakijević.

To što mi je pričao uoči sata mogli smo primijetiti i u učionici. I učenika kojemu je ruka stalno u zraku, pa i nekog tko rukom pokušava skriti zijevanje. Dobro, uz prisustvo novinara i sami su bili ‘stisnutiji’, iako se primijeti kako s Kozakijevićem imaju dobar odnos.

“Nisam strog uopće, baš zbog činjenice da na satu imam nekog tko tu inače ne bi sjedio. Ne želim da se kod njih stvori otpor prema vjeri i vjeronauku. U tom smislu je ovaj posao i izazov, da odgovorim i na njihova pitanja, njihove potrebe, ali i da kao nastavnik probudim zainteresiranost.”

Kao vjeroučitelj i svećenik, on je ipak najviše na ‘udaru’ tinejdžera. Očekivano, treći i četvrti razredi su ti koji najviše preispituju tradicionalne vrijednosti.

“Ono što se nekada podrazumijevalo kao sustav vrijednosti danas se dovodi u pitanje i ne možemo polaziti od toga kao nekakve datosti, nego trebamo djeci dati odgovore. I to na pitanja koja se ranije nisu ni pojavljivala u društvu i u crkvi, recimo zašto ‘ne’ abortusu ili zašto ‘ne’ istospolnom braku… Djeci moramo omogućiti da postavljaju pitanja, a mi smo tu da im odgovorimo na ona na koja možemo odgovoriti ili da zajedno tragamo za odgovorima.”

Deset dana za učenje ćirilice

Osim Kozakijevića, na svom satu nas je ugostila i profesorica srpskog jezika i književnosti Petra Puškar. Ona si može dati najviše kreativne slobode, učenici kod nje imaju tjedno četiri sata. Kako se svjetska književnost obrađuje na satima hrvatskog ostaje joj dovoljno vremena za dodatne sadržaje.

Mi smo ih zatekli na satu na kojem su se upoznavali s avangardom. Podijelila im je novine i pustila im na volju da sami sklepaju nadrealne stihove. Učenici su podijelili u grupe i bacili na posao, a ona nam je ispričala svoja iskustva iz SPOG-a. Ovdje radi sedam godina. Recimo, od nje smo doznali koliko učenici uopće poznaju ćirilicu prije nego upišu gimnaziju.

“Različito je od generacije do generacije. Evo, sad od 19 učenika prvih razreda za njih 12 ću morati držati dopunsku nastavu”, kaže pomalo iznenađujuću statistiku. Ove godine nešto je više upisanih iz Zagreba, za pretpostaviti da je to glavni razlog.

Ipak, to je problem samo na početku, na kraju svi sustignu zaostatke. Nakon jednog polugodišta već se vide rezultati.

“Zaprijetila sam im da će imati dva tjedna da nauče. Nedavno sam naišla na citat, kad je Vuk izdao ‘Bukvar’ – prvu reformiranu gramatiku srpskog jezika – rekao je: ‘Sad kad je ta azbuka reformirana, u deset dana svaki čovjek može naučiti pisati’.”

S obzirom da imaju četiri sata hrvatskog i četiri sata srpskog tjedno, zanimalo nas je i koliko je učenicima zbunjujuće učiti dva objektivno slična jezika.

“Zna im biti. Recimo, često dođu sa zabludom da je ekavica srpski jezik, a onda ih još više zbuni kad čuju da ja govorim ijekavicom. Ali, to je i dalje srpski jezik – samo im pokažem pravopis koji kaže da u srpskom jeziku postoji i ijekavski i ekavski izgovor. S vremenom se nauče, usvoje leksik, makar im se dogodi da im pobjegnu čisti kroatizmi, a vjerujem da im se isto dogodi na satu hrvatskog sa srbizmima. Ali, s vremenom uklope tu sliku. Na kraju krajeva, poanta je da se nauči kultura i književnost, da se upoznaju s tim, a ne da traže sitne razlike.”

Jedan od načina upoznavanja kulture su i filmovi, a bogatu satnicu prof. Puškar koristi za prikazivanje i reprezentativnijih djela srpske kinematografije.

“To je isto jedan od načina upoznavanja s jezikom. Recimo, gledali smo ‘Montevideo’, a tu se kao likovi pojavljuju i pisci pa je korist višestruka”, kaže.

Učenici kao učenici, traže oni i neke svoje favorite za gledanje, a kad smo je pitali jesu li i kultne ‘Rane’ na tom popisu, nasmijala se i potvrdila da ih često traže, ali da im ipak ne može ispuniti svaku želju.

‘Na Zagreb se nije teško priviknuti’

U međuvremenu su završili svoja avangardna djela pa ih profesorica Puškar izvodi pred katedru. Prva se odvažila Tamara s pjesmom ‘Životinjski vrt’.

‘Vrana u Beogradu / Luzerski sklepana na audio / ostala, najveća i neprikosnovena / ljubimica i publike i kritike / kano uštap u zori’, citira sklepane stihove iz novina uz smijeh razreda.

Poslije nje dolazi i Aleksandar, on se posebno uživio u interpretacije. Za nastup je dobio velike ovacije. Inače, Aleksandar je dio one pobjedničke ekipe s početka priče. Premda mu književnost i jezici očito idu, ima posve druge ambicije.

“Ne planiram upisati tako nešto, prvi izbor su mi biologija i medicina. Imam dobre ocjene iz biologije i kemije, baš to se traži na medicini, vidjet ćemo… A jezici? Jezici su mi samo ljubav”, kaže.

Inače, njegov put do gimnazije je prilično zanimljiv. Rodnom je iz Knina, a odrastao je u Herceg Novom, gdje je završio prvi razred.

“I onda sam naišao na video o školi, to me toliko zainteresiralo da sam roditeljima rekao ‘idem ja u Zagreb’. Nisu to očekivali, prva reakcija bila je ‘jesi normalan’? Ne zato što se radilo o Zagrebu, već što je daleko, ali na kraju sam ih uspio uvjeriti.”

Prezadovoljan je i gimnazijom i životom u Zagrebu.

“I Zagreb i gimnazija su mi ispunili očekivanja. Zagreb je ipak metropola, nije se teško priviknuti, malo više mi je trebalo na školu. Došao sam iz škole u kojoj je bilo 800 đaka, a ovdje nas je 60-70. To mi je bila promjena, osjeti se da tu stvari drugačije funkcioniraju, ali s vremenom vidim da i to ima svoje prednosti. Više si potpomažemo, više smo povezani, prijateljski, što se vidi i na ambijentu.”

Inače, kako ih je malo u školi, na maturalac putuju dvije generacije odjednom. Dojmovi s puta su svježi, a profesorica Puškar kaže da nisu bili problematični. Pitam Aleksandra je li bilo tako ili profesorica nije vidjela ono što nije trebala. Nasmijao se i diplomatski odgovorio, ipak je navikao na medije.

“Stvarno je bilo sve super. Lijepo smo se proveli, imali smo srednjoeuropsku turu, Prag, Brno, Bratislava, Beč…”

Tamara – ona koja je recitirala ‘Životinjski vrt’ – stigla je iz BiH. Ni njoj, kao ni Aleksandru, prilagodba na program nije teško pala. Učila je u osnovnoj srpski jezik, poznata joj je i književnost, kultura. Ovdje je stigla jer je čula preporuku jednog svećenika, malo se raspitala, prosurfala po internetu i odlučila je doći.

“Bilo mi je važno da zbog govora ili vjere ne budem diskriminirana u školi, zato mi ova gimnazija odgovara”, kaže.

“Lako sam se snašla u Zagrebu, sve u svemu mi je lijepo, ostala bih i na faksu. Plan mi je upisati filozofski u Zagrebu, ili nešto u Njemačkoj i Nizozemskoj. Roditelji su mi tamo pa me nagovaraju da dođem i ja. Svakako sam mislila ići kasnije, ali još se promišljam za faks.”

Za razliku od njih Mile je Zagrepčanin, a iz razgovora s njim zapravo shvaćamo da se njemu trebala jednaka prilagodba kao i onima koji su stigli ovdje.

“Kad sam se upisivao mi Zagrepčani smo bili relativna manjina. Većina su bili u domovima, provodili su vrijeme zajedno i izvan škole, pa nam je trebalo da se priviknemo jedni na druge.”

Ipak, Mile ističe kao je u SPOG-u dobio širinu o srpskoj kulturi koju inače ne bi dobio.

“Ćirilicu sam znao, brat me je naučio, ali što se tiče književnosti, kulture, povijesti, većinom sam to naučio ovdje.”

Kako je prof. Puškar istakla, nešto se nauči i kroz filmove i glazbu, a Mile kaže da je to jedna poveznica koju je imao i prije škole.

“Odrastao sam uz srpsku i ex-yu kinematografiju, u to sam bio dosta upućen. Mislim da tu ima prilično kvalitetnih filmova, ne nužno vezanih za lektire, već i komedija, horora… A što se tiče glazbe, volim srpski rap. Recimo, Beogradski sindikat bih istaknuo, mislim da je to glazba iz koje se može i nešto naučiti.”

Učenici rasturaju geografiju

U međuvremenu je zvonilo za odmor pa maturantima nismo kratili dragocjeno vrijeme. Makar, zanimljivo je da ni za vrijeme odmora u školi nema previše buke. Kao što smo rekli, tu je tek 60-ak učenika pa ona karakteristična larma izostaje. Škola je, inače, moderno opremljena, učenici stvarno imaju sve na raspolaganju. Svi ovdje ističu da nisu samo ‘broj’, već da postoji individualni pristup.

Na zidovima školskih hodnika ističu se zahvalnice i priznanice koje je škola dobila, a teško je ne primijetiti da je više njih dodijeljeno profesoru Samiru Hasagiću ‘za izvrstan rad i na sudjelovanje na državnom Natjecanju iz geografije’. Osim geografije, trećim i četvrtim razredima predaje i povijest.

On nas je primio u svom kabinetu, na stolu mu je bila naša najpopularnija bombonjera. Učenici su doznali da mu je bio 39-i rođendan.

“Klinci sve saznaju”, smije se.

On je, kao i profesorica Bićanić, tu od prvog dana. Inače, završio je geografiju na PMF-u i povijest na Filozofskom fakultetu.

“Nazvao me je moj profesor s faksa Dane Pejnović, izraziti erudit i vrhunski hrvatski geograf. Rekao je, ‘Samire, otvara se Srpska pravoslavna gimnazija i moja je zadaća da našem geografa. Ja jedino imam tebe, nemam drugog’. Iz dubokog poštovanja prema profesoru nisam ga mogao odbiti i reći ne, makar sam imao ideju odraditi samo jednu godinu, čisto zbog njega, pa krenuti dalje. Kad sam vidio koliko je ovo ugodna sredina, širokih svjetonazora, odlučio sam ostati i evo, tu sam i danas.”

S obzirom na rezultate koje malobrojni SPOG-ovci postižu, pitamo ga ima li dojam da radi u elitnoj školi.

“Gledajući socijalni status naših učenika, nismo elitni. Ali, ako ćemo govoriti o nastavi, uvjetima koje pružamo – rad u jednoj smjeni, broj učenika, tehnološka opremljenost – možemo reći da smo u vrhu školstva.”

Hasagić hvali svoje učenike, ističe kako su jako motivirani i za geografiju i za povijest.

“Svi su pubertetlije s istim životnim stilovima, brigama, ali ima dojam da su malo više motivirani. Većina djece su izvan Zagreba, kad ih roditelji pošalju ovamo s ciljem da uspiju, da završe školu i upišu željeni fakultet, više grizu, više su motivirani.'”

Iz povijesti ‘pomiruje nepomirljivo’

Kako Hasagić predaje povijest četvrtim razredima, neizbježno je bilo pitanje o pogledu na 20. stoljeće što i danas opterećuje hrvatske i srpske odnose.

“Povijest nije jednostavna, nju nije lagano proučavati, tim više kad danas u našem društvu vrijedi pravilo da svi znaju sve i da je samo njihova istina jedina prava istina. Ja tu zapravo trebam pomiriti nepomirljivo i pogledati neke činjenice iz dviju različitih perspektiva. Nije to jednostavno, zato ih nastojim osvijestiti da budu kritični i da ne uzimaju sve ono što čuju i vide zdravo za gotovo, da povijest nije jednostavna humanistička znanost, da ona ima svoju kompleksnost, da se temelji na činjenicama, povijesnim vrelima koje trezveno treba uzeti i ne zloupotrebljavati u političke svrhe”, kaže Hasagić.

S te strane nešto lakše je njegovoj kolegici Tatjani Lukić koja predaje povijest samo prvim i drugim razredima, ali i filozofiju, logiku, sociologiju te politiku i gospodarstvo koji tradicionalno nisu među omiljenim predmetima.

“Ma, nije baš tako. Zanima ih povijest, sociologiju isto vole jer je životna, politika i gospodarstvo je nešto što viđaju svaki dan”, pojašnjava mi prof. Lukić da joj ipak nije tako teško.

I ona hvali njihovu zainteresiranost, ali i zrelost.

“Radila sam i u drugim školama pa znam da se neke stvari moraju odraditi onako s prisilom, da ne kažem represijom, ovdje to nije potrebno. Valjda su i takva generacija, mladi osviješteni ljudi s kojima se na visokoj razini može raspravljati o svemu, politici, društvenim fenomenima, ekonomiji.”

Kako smo je zatekli samu u zbornici, pitamo je koliko joj nedostaje gužva izvan sata. Ipak su za profesore zbornice mjesta druženja.

“U velikim školama često imate visoki stupanj birokratizacije, radi se u dvije smjene, razredima s velikim brojem učenika, pa nastavnici prolaze doslovno jedni pored drugih a da se i ne poznaju. Na prvi pogled vidite živost, ali upitno je koliko se međusobno komunicira. Veći broj ljudi ne znači veću živost ako ljudi samo odrađuju posao kao je program propisao. Tu nas je manje, ali dapače, životniji smo, življi, imamo priliku međusobno surađivati, zbog toga se i razbija monoton i suhoparan pristup nastavi.”

Stekli smo reputaciju

Kad smo čuli sve ovo od profesora i učenika, red bi bio sažeti dojmove u razgovoru s najodgovornijim čovjekom SPOG-a, ravnateljem protojerejom stavroforom Slobodanom Lalićem. Kako doznajemo, najveća predrasuda o SPOG-u je ta da je riječ o vjerskoj školi. Poveznica postoji jer je osnivač vjerska zajednica, ali program je isti kao i svim hrvatskim općim gimnazijama. S razlikom da rade po manjinskom modelu, na srpskom jeziku i pismu te da u programu imaju zastupljene sadržaje koji se vezuju za nacionalnu povijest, geografiju te glazbenu i likovnu umjetnost.

“Prilikom upisa nikakvom dokumentacijom ne potvrđuje se nacionalna ili vjerska pripadnost”, jasan je.

Makar, dodaje da imaju odličnu suradnju sa drugim školama kojima je također osnivač vjerska zajednice, kao što su Nadbiskupska klasična gimnazija, Ženska opća gimnazija, Islamska gimnazija ili Katolička gimnazija u Požegi, a prije našeg dolaska u sklopu Erasmus plus programa imali su razmjena s gimnazijom ‘Theresianum’ iz Mainza kojoj je također osnivač katolička crkva.

Ukratko nam je i pojasnio koliko se toga promijenilo u ovih 15 godina.

“U prvoj generaciji upisalo se deset učenika. Kako nije bilo prethodnih iskustava, moram priznati da su roditelji te djece bilo dovoljno hrabri da se odvaže upisati djecu u školu koja tek kreće s radom. Od tog vremena mnogo se izmijenilo, u novoj smo zgradi, učenici postižu dobre rezultate, ne samo da uspješno završavaju školovanje i imaju uspjeh da državnoj maturi, već i upisuju željene fakultete. Niz je generacija koje su nas oduševile, vidljivi smo i na nacionalnim, gradskim i županijskim natjecanjima, a to je, složit ćete se, velik uspjeh s obzirom na broj učenika koji imamo.”

Pojasnio nam je i koliko to ispunjava zacrtane ciljeve otprije desetljeća i pol.

“Crkva je tada željela organizirati projekt kojim će izaći u susret realnim potrebama zajednice. Bilo je i drugih prijedloga koji se nisu ticali prosvjete i obrazovanja, možemo pomagati na niz različitih polja koja su svojstvena crkvi, ali nekako smo odlučili da je najveća potreba upravo kod mladih. Procijenjeno je da su oni najranjiviji, da njima treba najveća podrška. Sama činjenica da smo generacijama mladih ljudi – a upisivali smo učenike iz svih dijelova Hrvatske, od Like, Dalmacije, Korduna, do istočne Slavonije – omogućili kvalitetno obrazovanje sukladna je tadašnjim zamislima osnivača.” /100posto.hr/