Aktualno

Anonimne prijave nisu u potpunosti ukinute – 23. prosinca 2020.

UKIDANJE ANONIMNIH PRIJAVA ILITI UVOĐENJE NEPOZNATOG PODNOSITELJA

Iako je resorno ministarstvo formalno odlučilo uvažiti mišljenje velikog dijela struke i „ukinuti“ anonimne prijave prosvjetnoj inspekciji (makar i sa znatnim zakašnjenjem budući da je takav konsenzus s Vladom Republike Hrvatske postignut još za vrijeme štrajka), smatramo da ovim prijedlogom Zakona to nije učinjeno, a ovakva parcijalna rješenja ne doprinose učinkovitosti rada Sektora za inspekcijski nadzor. Dakle, prije svega, smatramo da ovim izmjenama ANONIMNE PRIJAVE NISU U POTPUNOSTI UKINUTE, a koju tvrdnju obrazlažemo u nastavku:

Naime, članak 1. (kojim se mijenja članak 13. predmetnog Zakona) glasi:

(1) Ovlaštene službene osobe iz članka 12. ovog Zakona dužne su razmotriti podnesak pravne ili fizičke osobe koji se odnosi na nadzor iz nadležnosti prosvjetne inspekcije i procijeniti potrebu za pokretanjem inspekcijskog postupka po službenoj dužnosti.

(2) Podneskom se smatra zaprimljena predstavka, prijava ili prigovor kojim se ukazuje na postupanja protivna propisima iz djelokruga nadzora prosvjetne inspekcije, a u kojima su navedeni podaci o prijavitelju: ime i prezime, adresa stanovanja te podaci za kontakt, odnosno za pravnu osobu naziv, sjedište i potpis ovlaštene osobe.

Tako se u Obrazloženju članka 1. Prijedloga Zakona o Izmjenama Zakona o prosvjetnoj inspekciji  navodi da se članak 13. mijenja „kako bi se preciznije reguliralo postupanje ovlaštenih osoba po podnescima fizičkih i pravnih osoba“ odnosno jasnije se naznačuje samo po kakvim je podnescima prosvjetna inspekcija dužna postupati odnosno kada ih mora uzeti u razmatranje i kako bi podnositelj „ostvario pravo koje proizlazi iz zakona“.

No, u Obrazloženju je također navedeno kako je sve to „posebno potrebno razjasniti u svjetlu činjenice da podnositelji podneska, poznati ili nepoznati, nisu stranke u inspekcijskom postupku koji se pokreće po službenoj dužnosti“.

Nastavno uz navedeno, postavlja se i pitanje zašto se sada službeno uvodi pojam nepoznatog podnositelja i kako uopće može postojati nepoznati podnositelj podneska kad podnesak mora imati podatke o podnositelju da bi se smatrao podneskom? Radi li se tu o pokušaju svjesne podvale resornog ministarstva ili samo o previdu u tekstu?

Dakle, nije novina to da podnositelji nisu stranke u postupku jer nisu niti bili, već to da se podnesak sada mora razmotriti kada je riječ o poznatom podnositelju iz čega indirektno proizlazi da se postupak također može pokrenuti po službenoj dužnosti i kada je riječ nepoznatom podnositelju jer nema odredbe koja to izričito zabranjuje. Tako iz prijedloga Zakona proizlazi samo to da se eventualna prijava nepoznatog podnositelja neće smatrati podneskom i da prema njoj prosvjetna inspekcija nije dužna postupiti, no ne i da se prema njoj nužno neće postupati . 

Da se doista htjelo ukinuti anonimne prijave, trebalo je samo navesti da se podnesak koji nema podatke sadržane u članku 1. stavku 2. neće uzeti u razmatranje, a ne da je prosvjetna inspekcija dužna uzeti u razmatranje podnesak koji sadrži podatke o podnositelju.

Dakle, na velika se vrata najavljuje ukidanje anonimnih prijava, osim, naravno, ako je riječ nepoznatom podnositelju temeljem čijeg se zahtjeva postupak očito može pokrenuti po službenoj dužnosti, a što je uostalom u praksi bilo moguće i do sada.

Prema važećem Zakonu čelnik prosvjetne inspekcije dužan je razmotriti podnesak te procijeniti potrebu za pokretanje inspekcijskog postupka, u roku od 30 dana obavijestiti podnositelja o pokretanju postupka ili o nepostojanju uvjeta za to.

Temeljem prethodno navedenoga, a sukladno važećem članku 16.st.2. inspektor je dužan čuvati kao službenu tajnu identitet podnositelja podneska ako on to zatraži, no to nije bilo precizno razrađeno s aspekta odgovornosti inspektora i postojanja sankcija, a što nije učinjeno niti ovim prijedlogom izmjena. Dakle, Zakon formalno niti do sada nije propisivao mogućnost postupanja po anonimnoj prijavi (odnosno podnošenje od strane nepoznatog podnositelja), dok je u Obrazloženju novog prijedloga Zakona po prvi puta taj pojam i službeno uveden.

Također, navedenim prijedlogom ne propisuju se nikakve prekršajne sankcije za povredu obveza iz predloženog članka 16., dok se takve povrede, primjerice, u slovenskom „Zakonu o šolski išpekciji“ smatraju teškom povredom obveze iz radnog odnosa koja za posljedicu ima izvanredni otkaz inspektora, a što je također bio jedan od naših prijedloga na radnoj skupini.

Nadalje, a nastavno na obavijest o nadogradnji e-Dnevnika „koja omogućuje djelatnicima Prosvjetne inspekcije MZO-a (štoviše, baš svim djelatnicima Prosvjetne inspekcije) uvid u razredne knjige bez da o tome obavijeste ravnatelje škole, a koja će se „funkcionalnost“ koristiti samo u iznimnim slučajevima kada bi najava umanjila učinkovitost nadzora“, ta je mogućnost očito dana sukladno članku 14. predmetnog Zakona. No, taj je članak donesen prije samog uvođenja e-Dnevnika pa tako postupak prema tom članku nije preciziran, odnosno ne zna se pod kojim se uvjetima i iz kojih se razloga takav nadzor uopće može provoditi. Time provođenje te „funkcionalnosti“ očito ostaje na slobodnoj procjeni inspektora što umanjuje transparentnost samog postupka. Također, a obzirom na sve ranije navedeno, otvara se i velika mogućnost zlouporabe jer anonimne prijave nisu u potpunosti ukinute pa se i taj postupak može pokrenuti po službenoj dužnosti temeljem prijave „nepoznatog podnositelja“ bez da je poznato pod kojim uvjetima i koja prava u tom slučaju ima osoba protiv koje se nadzor provodi.

Zaključno, ovim izmjenama, namjerno ili slučajno, nisu riješena glavna pitanja koja je trebalo riješiti, a također ni problemi o kojima smo raspravljali na radnoj skupini.

Jedno od tih pitanja svakako je i članak 3. st. 2. predmetnog Zakona kojim je predviđeno da prosvjetna inspekcija provodi nadzor vezan i uz primjenu pravnih pravila kolektivnih ugovora kojima se zakonom ili drugim propisom daje pravo uređenja pitanja iz stavka 1. ovoga članka, odnosno pitanja koja se odnose na ostvarivanje prava i obveza iz radnog odnosa i vezana uz radni odnos, što propisuje i sam članak 192. Zakona o radu. No, u praksi ostaje problem (ne)primjene te odredbe, na što uporno ukazujemo kao članovi radne skupine.  Naime, stav prosvjetne inspekcije naveden u mnogim nalazima je taj da „zakon nije dopustio da se obveze školske ustanove pri postupku zasnivanja radnog odnosa proširuju ili mijenjaju kolektivnim ugovorom“, što je potpuno neutemeljeno jer Zakon o radu upravo daje tu mogućnost, kako je ranije navedeno. Stoga bi ova pitanja trebalo preciznije urediti Zakonom jer je apsolutno neprihvatljivo da, u praksi, zbog povrede kolektivnog ugovora prosvjetna inspekcija ne postupa, a da se, u isto vrijeme,  tužbom samo mogu tražiti ili naknada štete ili zaštita prava iz kolektivnog ugovora koja se primarno odnosi na obveznopravni dio KU-a (trajanje, otkaz, tumačenje kolektivnog ugovora…) te zaštita sukladno Zakonu o obveznim odnosima, što sve ne predstavlja učinkovita pravna sredstva. Obvezu kvalitetnog uređenja ovog pitanja nalaže i sama Konvencija 155 MOR-a koja propisuje da „provođenje zakona i propisa koji uređuju sigurnost, zaštitu na radu i radno okruženje mora biti osigurano kroz dostatan i primjeren sustav inspekcije“.

Ana Tuškan, Sindikat hrvatskih učitelja, glavni tajnik

Nijaz Karić, Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama Hrvatske, glavni tajnik

Pristupačnost