Glas nove Hrvatske Naslovnica   |  Kontakt   |  WebMail   |  E-Glasnik   |  Linkovi   |  Sitemap    
NSZSSHNSZSSH
Ured:
+385 1 4855 798
Pravna služba:
+385 1 4851 629
+385 1 4855 723
E-mail:
nszssh@nszssh.hr
  Naslovnica Jos
 
Vijesti  
Aktualno  
Teme, događaji i aktivnosti  
O školstvu iz medija  
Skupovi  
Intervjui  
Reportaže  
Ankete  
Komentari  
Publikacije i izdanja  
  O sindikatu Jos
  Vertikala sindikata obrazovanja Jos
  Gimnazije, strukovne, domovi... Jos
  Zakoni i kolektivni ugovori Jos
  Pravni savjeti Jos
  S.O.S. telefon Jos
  Zanimljivosti Jos
  Galerije Jos
  Sportske igre Jos
  ZA POVJERENIKE Jos
 

Korisničko ime:
Lozinka:

 
 
     

 

Svečanom proslavom obilježeno 25 godina osnutka i rada Matice hrvatskih sindikata - 28. veljače 2018.

U Zagrebu, 28. veljače 2018. svečanom proslavom uz nazočnost članova i predstavnika sindikata, sindikalnih povjerenika te niza uvaženih predstavnika državnih institucija obilježena je 25. godišnjica osnutka i rada Matice hrvatskih sindikata.

Uzvanike je u ime Matice kratkim obraćanjem pozdravio zamjenik predsjednika g. Branimir Mihalinec podsjetivši nazočne na povijest i važnost Matice.

Pozivu su se među ostalima odazvali izaslanik Predsjednice Republike Hrvatske Vito Turšić, izaslanik predsjednika Vlade Republike Hrvatske i ministar rada i mirovinskoga sustava Marko Pavić, ministar zdravstva Milan Kujundžić, državni tajnik u Ministarstvu znanosti i obrazovanja Tome Antičić, izaslanica gradonačelnika Grada Zagreba Mirka Jozić, pomoćnica ministra rada i mirovinskoga sustava Karolina Ivanković, ravnatelj Zavoda za unapređivanje zaštite na radu Vitomir Begović te ravnatelj Državnog zavoda za statistiku Marko Krištof.

Ministri Marko Pavić i Milan Kujundžić u kratkim govorima uputili su čestitke uz želju za što kvalitetnijom suradnjom u okviru socijalnog dijaloga i partnerstva. Isto tako, nazočnima su se uz srdačne čestitke i želje za uspjehe u daljnjem radu obratili i Krešimir Sever, NHS, Mladen Novosel, SSSH i Miroslav Hrašćanec, HURS.

Predsjednik Matice hrvatskih sindikata Vilim Ribić u svom govoru osvrnuo se na društveni položaj i važnost sindikata tijekom 25 godina, na ulogu Matice u društvu i njenom utjecaju na politike te na iznimnu važnost društvene kohezije.

Govor Vilima Ribića u nastavku prenosimo u cijelosti:

Pogled sa sindikalnog krova

 Sindikati su organizacije članova. Središnjice su organizacije sindikalnih organizacija! Krovne organizacije. Pogledajmo što vidimo s krova kada je o sindikatima riječ?   

Kako se mijenjao društveni položaj sindikata tijekom 25 godina do danas tako se mijenjalo i društvo.  

Uočavam, kao dugovječni sindikalist, svjedok vremena, sljedeće četiri bitne promjene:

  • od pozitivne do negativne društvene klime prema sindikatima
  • postepeni i uporni pad broja članova i iz toga slabljenje materijalne osnove za sindikalni rad
  • paradoksalno, ali istinito: bitno uvećana kompetentnost sindikata u odnosu na druga dva partnera, nego što je bila prije
  • bitne promjene u duhu vremena: promjene u socijalno-ekonomskim shvaćanjima i vrijednostima.

   

Od pozitivne do negativne društvene klime

Prvo desetljeće

Tijekom devedesetih godina vladala je pozitivna klima ne samo prema sindikatima već i općenito u društvu. U vrijeme tadašnjeg masovnog neprijateljstva prema prethodnom režimu, u glavama građana nije bilo poistovjećivanja novog demokratskog sindikalizma sa socijalističkim pseudo-sindikalizmom. Ljudi su osjećali razliku i znali da je u prethodnom režimu vlast kontrolirala sindikate, dok u demokraciji sindikati po definiciji kritiziraju, korigiraju i kontroliraju vlast. Ljudi su prvi puta imali mogućnost da ne budu članovi sindikata ali nisu tome pribjegavali. Primjerice na mnogim našim ustanovama ljudi su se iščlanjivali iz starog da bi se upisivali u novi sindikat.

U zraku je bilo duha solidarnosti i entuzijazma u izgradnji novih demokratskih institucija pri čemu je solidarnost bila prilično ojačana ratnim prijetnjama i zbivanjima pa je u tom smislu instinkt svih upućivao na povezivanje i uzajamnost.   

Većina intelektualaca i s desna i lijeva javno je isticala da nema istinske demokracije bez jakih sindikata (sjećam se bili su to Krsto Cvijić, Vlado Primorac, Srećko Bijelić, Ivan Supek, Ivo Šlaus…).

Međutim, već tada su se čuli glasovi tada demokratski nekultivirane manjine, uvjerene da su sindikati ostaci socijalističke prošlosti. Sjećam se da nas je tadašnji ministar rada pitao jesu li kolektivni ugovori nešto komunističko. Valja čak i danas reći da u SSSR-u nije bilo kolektivnih ugovora jer je to instrument tržišne privrede.

Međutim, osim klime optimizma i entuzijazma u stvaranju demokratskih institucija, pozitivnoj klimi spram sindikata pogodovao je i vrh politike. Sjećam se Tuđmanovih izjava 1995. godine o tome zašto su sindikati potrebni. Pitao se pred nama na sastanku povodom izrade Zakona o radu što je zapravo Hrvatska i odgovorio da to nije teritorij, to su ljudi. Potrebno nam je poduzetništvo, ali uz njega su nužni i sindikati. Ljude netko treba štiti od poduzetničke pohlepe, rekao je, i zbog toga nam je najavio najvišu razinu sindikalnih prava u Zakonu o radu, što je u dobroj mjeri i ostvareno 1996. godine. Moj je osjećaj, i tada i sada, da je to bio iskreni govor.

Socijalni nauk katoličke crkve, koji sasvim afirmativno zagovara sindikate bio je dominantna idejna podloga za regulaciju socijalnih pitanja o čemu je starala legendarna Vera Babić. Sjećam se i Vlatka Pavletića i njegove izjave o štrajku koji je koristan baš kao što i bol u organizmu upućuje na to da u jednom njegovom dijelu nešto nije u redu.

    


Drugo desetljeće

Početkom prvog desetljeća liberalna shvaćanja potiskuju ideje socijalnog nauka katoličke crkve a što se prikazuje kao obračun s navodno socijalističkim ostavštinama, što je već tada bila  ideologizirana besmislica. U tom kontekstu počinje prvi pokušaj potkopavanja sindikata i to u socijaldemokratsko-liberalnoj vladi koji je na svu sreću brzo prestao. U ime liberalnih ili preciznije neoliberalnih ideja, i nekritičkog odnosa prema inozemnim savjetima o smanjenju cijene rada počelo se sindikate doživljavati kao prepreku političko-ekonomskim ciljevima te se htjelo otežati sindikalno organiziranje. Međutim, kako je nacionalni cilj bio ulazak zemlje u Europsku uniju od takvih se ideja pod pritiskom inozemnih sindikata odustalo. Bilo je to vrijeme komunističkih kompleksa hrvatske socijaldemokracije koja se pod svaku cijenu htjela svidjeti modernom vremenu liberalnog svijeta, a ipak ostati socijaldemokracija pa su odnosi sa sindikatima bili veoma kontroverzni pri čemu ne treba amnestirati niti dio sindikata od njihovih grijeha u nerazumijevanu elementarnih pravila i potreba poduzetničkog života.       

Jačanjem privatnih medija i Pavićevog Jutarnjeg lista dolazi do izrazite dominacije liberalne slike na planu socijalno-ekonomskog života. Duh neoliberalnog vremena olakšao je prelijevanje interesa krupnog privatnog kapitala u medije i politiku. Vjerovanje u trickle down koncept, tj. u spuštanje bogatstva od bogatih prema siromašnima, a što se nikada nije dogodilo, ležao je u podlozi vjere u navodno opću korist u narušavanju balansa između rada i kapitala.

U tom okviru počinje ne samo negativna već i izrazito prljava kampanja u dijelu utjecajnih medija protiv sindikata, posebno intenzivirana nakon nekoliko uspješnih štrajkova i impresivnih demonstracija. O sindikatima se od tada  kontinuirano piše u negativnom kontekstu.  

Ono što su sindikati vidjeli kao borbu za pravednu cijenu rada, to su ti mediji tumačili kao prijetnju svojim interesima prikazujući ih naravno kao prijetnju nacionalnim interesima. Veliki privatni mediji su veliki privatni vlasnici, znači privatni krupni kapital koji se neće zabuniti kada treba obraniti, umotati i umiti najegoističnije interese svoje klase.

Ipak, antisindikalna propaganda nije bila svemoćna. Oslabilo ju je djelovanje javnih medija, i diverzifikacija u samoj medijskoj industriji pojavom interneta.   

U svijetu običnih ljudi, radnika i članova sindikata, koji ne slijedi uvijek prevladavajuće poruke iz javne medijske sfere bilo je razočarenja sindikatima zbog njihove nemoći u prvim drastičnim posrtanjima hrvatske politike, kao što je bila privatizacijska pljačka te rastuće nepravde u društvu. Bila su to nerealna očekivanja od sindikata.

Unutar samih sindikata njihov kredibilitet umanjivali su i još uvijek umanjuju demagozi i radikali čija je uloga bila svaki sindikalni uspjeh prikazati kao neuspjeh. To su radili iz narcizma ili zbog otimanja članstva ili izvršenja političkog zadatka.

Unatoč negativnom ozračju sve tri tadašnje vlade tražile su još uvijek uporište za svoje odluke i u sindikatima.     

Treće desetljeće

Međutim, prava antisindikalna i antiradnička propaganda počinje u ovom desetljeću. Nakon završetka svjetske financijske krize 2010. godine a zatim eurokrize borba za ograničene resurse pretvorila je društvo u zvjerinjak. Borba za puke materijalne interese pojedinih društvenih skupina pretvorena je u javnom prostoru u ideološku borbu, koja se vidjela u obračunu medijski dominantnih ali potpuno pogrešnih polit-ekonomskih ideja o tome kako izaći iz krize, naspram ispravnih ali javno potisnutih shvaćanja. Danas možemo jasno vidjeti, neupućeni mediji i još manje upućena politika masovno su zagovarali konvencionalne politike iako je stanje bilo atipično i tražilo je neortodoksna rješenja. Neoliberalna doktrina lansirana iz Brisela zagovarala je politiku stezanja remena i smanjenja potrošnje čime je produbila krizu na jugu i istoku Europe, dok je kenzijanska ekonomska škola, primijenjena u američkom slučaju, zagovarala spašavanje proizvodnje i radnih mjesta putem očuvanja potrošnje i to je odradila efektno i uspješno. Tko je bio u pravu danas je više nego jasno o čemu su napisane tone literature, a koje u hrvatskoj politici još uvijek nitko ne čita. Koliko su briselske ideje bile krive lako se uvjeriti ako pogledamo hrvatsku stvarnost danas. Zemlja na dnu Europe, zemlja apatijeiseljavanja i demografskog uvenuća. Zemlja u izvanrednom stanju, kako s punim pravom reče predsjednica Republike.

Milanovićevo arogantno neznanje uzrok je nekritičkog preuzimanja briselskih recepata što je sve dovelo do pada BDP-a tri pune godine za redom, gubitka dva godišnja BDP-a (kao da je cijela nacija spavala dvije godine), do razgradnje socijaldemokratskih vrijednosti, socijalnog partnerstva koje je pretvoreno u socijalno neprijateljstvo.

Ukratko, proizvedene su nepopravljive ekonomske i društvene štete.

Zabrinjava da se niti danas unutar SDP-a od toga nisu niti lustrirali niti distancirali. Bez toga nema oporavka socijaldemokracije i bez tog ona nikada neće moći postati uvjerljiva nada narodne većine.

Drugim riječima, tko vjeruje Mrsiću kada on danas propovijeda radnička prava.   

Obračun sa sindikatima. Budući da neoliberalna politika obračunava s javnom potrošnjom i u krizi i u prosperitetu, napad Milanovićeve Vlade na plaće u javnom sektoru, morao je uključiti napad na sindikate. Nije to bilo lako jer sindikati su po svemu sudeći najčestitiji dio hrvatskog društva. Teško je naći argumenata za obračun s njima pa su se morale graditi konstrukcije.   

Tročlana alijansa (vlast – krupni i financijski kapital – privatni mediji na čelu s Pavićevim Jutarnjim listom) provodila je sustavnu antiradničku i antisindikalnu kampanju.

Radnici su neradnici a stotine tisuća javnih službenika etiketiraju se i danas uhljebima, njihovi sindikati su retrogradne snage i kočničari reformi, a sindikalni čelnici sumnjivi ljudi.

Milanović osobno uključivao se u obračun sa sindikatima, vrijeđao radnike u štrajku, tvrdio da on bolje od sindikata zna što radnicima treba, a Linić štrajk nazvao ratnim stanjem, te prijetio da je on u ratu opasan čovjek. Mi mu vjerujemo. Po svemu sudeći SDP je izgubio izbore 2015. godine jer je Milanović dva mjeseca prije izbora ponizio desetke tisuća štrajkaša u obrazovanju i odbio razgovor sa sindikatima. Uspio je. Slomio je štrajk, dobio je bitku ali je izgubio ljude i rat.  

Osobna kalvarija. Kako sam po svojoj profesionalnoj dužnosti bio isturen u obrani ljudskih sudbina pred naletom jedne nečovječne ideologije, a za koju smo ispravno procijenili da nikome, pa ni poduzetničkom sektoru ne donosi ništa dobro, već naprotiv svima samo štete, osobno sam proživio najteže napade u životu. Prošao sam kroz špalir uvreda, laži i dirigiranih medijskih udaraca. Što li sve nisu pisali? Bio je to govor mržnje prema meni osobno i svemu što sam zastupao i radio pa čak i prema onome što bi čovjek očekivao da će se pohvaliti jer predstavlja uspjeh u okviru poduzetničkih vrijednosti (primjerice uspješni sindikalni pothvat izgradnje ove zgrade).

U obračunu sa sindikatima toliko je budalaština izrečeno. Evo nekoliko bisera.  

  • Sindikati su slabi i neuspješni ali imaju velika prava iz kolektivnih ugovora.
  • Tko je vidio investirati u vrijeme krize? Odakle vam novci za takvu zgradu?
  • Sindikalni čelnici su demagozi koji ništa ne razumiju. Reče Mrsić, koji baš ništa nije razumio.
  • Ribić je dugovječan, što je znakovito, reče Milanović, kao da dugotrajno povjerenje ljudi nije najveća vrlina, kao da to nije bila vrlina Ivice Račana, kojemu Milanović to sigurno nije prigovarao.
  • godine u štrajku Globus piše da smo navodno bankrotirali, a 2015. godine u štrajku da imamo previše novaca. Oba puta smo krivi, i ako smo bankrotirali i ako nismo bankrotirali.

Reforme i kočničari. Posebna tema antisindikalne propagande je ta da su sindikati kočničari reformi. 

Ponavljam ovdje, sindikati su zagovornici reformi jer tisuće njihovih članova, odgovornih ljudi vide iznutra kako sustavi loše funkcioniraju i imaju ideja i prijedloga.

Predsjednica Republike primijetila je isto ono na što smo mi prvi upozorili. Prepreka reformama je potkapacitirani državni aparat koji nije u stanju provesti reforme čak niti onda kada to politika želi.

A politika to ne želi uvijek. Primjerice, ne želi kvalitetnu reformu lokalne samouprave i smanjenje broja općina i županija. Sindikate po tom pitanju nitko ništa ne pita. Politika ne želi provesti reformu pravosuđa, javnih poduzeća, politika koči reformu javne uprave. Sve te reforme naši sindikati traže i zahtijevaju a bili su najveći zagovornici reforme obrazovanja, te višekratno surađivali na reformama zdravstva i javne uprave.

Dobar je primjer sveučilište. Pitamo se ovih dana zašto je rektor Boras dobio izbore, unatoč svim aferama i propustima. Jednostavno zato što je dekanima obećao status quo. Neće im dirati njihove krugove, i neće mijenjati položaj fakulteta. Naš je sindikat dva puta zdušno sudjelovao u reformi javnih sveučilišta, ali to nisu htjela niti tada niti sada sama sveučilišta, a niti jednu politiku nije briga.

Sindikati su se doista opirali tzv. reformi radnog zakonodavstva jer nisu sve reforme samo zato što se zovu reforme smislene, kao što se opiru i svakoj reformi privatizacije zdravstva, ili voda primjerice. Koliko su u tome bili u pravu najbolje pokazuje naglo osvješćivanje političke elite, pa je tako nedavno guverner Vujčić izjavi da se tržište rada pokazalo dovoljno fleksibilno u vrijeme krize. Godinama je govorio suprotno.  

Pad broja članova. Ekonomska kriza, društvena depresija i obračun sa sindikatima morali su se odraziti i na postepeni pad sindikalnog članstva. Primjerice, Matica je sada u prebrojavanju ostala reprezentativna ali je u zadnjih 5 godina izgubila 5 tisuća članova i to uglavnom u sustavu stabilnog  radnog režima. Nije teško zamisliti što se dogodilo u industriji.

Uzroci pada sindikalnog članstva su: gubitak radnih mjesta, smanjenje plaća, a u tom kontekstu osobito činjenica da sva prava koja sindikati izbore kroz propise i kolektivne ugovore pripadaju svima i članovima i nečlanovima. To tako nije u Kanadi, nije u Turskoj, nije u SAD-u, nije u Skandinaviji, nije u Belgiji i Švicarskoj, ali u Hrvatskoj jeste i unatoč svim naporima sindikata to načelno pitanje niti jedna politika ne želi riješiti. Vidljivo je zašto i u čijem interesu. Tu su još i prirodni odljev, odlazak u mirovinu i zabrana zapošljavanja u javnom sektoru, a onda ako se tome pridodaju apatija, izostanak solidarnosti, nedostatak tradicije samoaktivnosti građana i slaba vjera u moć kolektivne akcije, te senzibiliziranost stanovništa za nacionalna pitanja, jer su za to krvarili više nego za socijalna, za koja su krvarili radnici na Zapadu, u takvim društvenim okolnostima niti sindikati, niti radnici niti socijalna pravda nemaju svoje čvrste oslonce.

Jedna od strateških pogrešaka hrvatskih sindikata je distanciranje od politike u ova tri desetljeća. Bez političkog oslonca niti u jednoj zemlji visoke socijalne kohezije, od Skandinavije do Njemačke i Austrije, sindikati ne bi ostvarili društvenu poziciju koju imaju itd.   

Oni koji se raduju padu broja sindikalnog članstva raduju se prerano jer su sindikati uvijek potencijalno nezgodni neovisno o broju članova. Primjer Francuske. Štoviše, više su radikalizirani kada je sindikalna gustoća niska. Suprotan je primjer Kanade. Zahvaljujući pregovaračkoj naknadi, koju još od davne 1948. godine plaćaju nečlanovi za rezultate pregovaranja, postoji visoka organiziranost ali i visoka participacija kompetentnih sindikata u kreiranju kanadskog društva.  

Danas i sutra

Od Milanovićeve privrženosti briselskim zabludama na planu makroekonomske politike trebali bi se ograditi ne samo u SDP-u već i u HDZ-u. Međutim, stječe se dojam da je HDZ još i privrženiji s nekoliko autentičnih i zabrinjavajućih doprinosa o kojima u Briselu licemjerno šute iako to odudara od njihovih preporuka. Zemlja se bavi avetima prošlosti, punu godinu dana jednom kompanijom, dok svoju budućnost vidi u tehničkoj opremi za rat i nagrađivanju prošlih zasluga.

U vrijeme dok nam najbolji ljudi odlaze u inozemstvo, Vlada ove zemlje planira smanjenje rasta bruto-domaćeg proizvoda jer planira trošiti novce na ono što rastu nikako ne pridonosi. Strmota je puno rekao ali se nije usudio reći zašto nema ozbiljne demografske politike i na što su imobilizirana ogromna financijska sredstva.

Međutim, nije to uzrok sadašnjeg propadanja. To će biti uzrok budućeg propadanja.

Za sadašnje propadanje nitko nije odgovarao, nitko iz politike, nitko iz medija i nitko od onih ekonomskih stručnjaka koji su svoju pamet prodavali tim medijima i tim prošlim politikama. Njihova pamet doprinijela je ekonomskoj depresiji, iseljavanju i razgradnji demokratske i socijalne Hrvatske. A da tragedija bude veća oni i dalje dijele savjete i pišu komentare.

Čarobna im je izlika da nisu provedene reforme pa je pri tome zbog toga zgodno napasti sindikate, manje im je zgodno napasti politiku, ali je jako nezgodno priznati vlastite zablude i odgovornost za promašena savjetovanja.

Reforme su dugoročne i ne daju rezultate u kratkom roku ali su važne za visoke performanse. Međutim, izostanak potrebnih reformi nije uzrok ekonomske depresije i demografske kataklizme u okolnostima svjetske krize. Tu je nešto drugo bilo puno važnije.

Stanje u zemlji je krunski argument koji razotkriva sve hrvatske zablude, iako se čini da ih Hrvatska još uvijek ne vidi.    

Najskupocjenije dragulje izbrušene u hrvatskom obrazovnom sustavu razdajemo na korist bogatih zemalja, onih istih zemalja koje nas savjetuju kako bismo i dalje mogli ostati još siromašniji, a oni još bogatiji, i čije savjete naše vlade nekritički slijede godinama i još uvijek ne vide da takvi savjeti vode izrabljivanju zemalja istoka i juga Europe na korist bogatih zemalja na čelu s Njemačkom. Srljanje s uvođenjem eura dodatni je okov na takvo stanje podređene ovisnosti.  

Ako smo toliko godina slijedili recepte inozemnih financijskih institucija zar sadašnje stanje u zemlji ne govori nikome u Vladi da s tim receptima nešto nije u redu. Zar tragičan primjer Grčke također ne upozorava o čemu se tu radi.

Zašto sve to govorim? Hrvatskoj, kao i nizu istočnih i južnih zemalja prijeti oduzimanje mogućnosti izbora. Briselska rješenja oduzimaju nacijama priliku da urede svoja društva sukladno volji svojih građana. Ključno je pitanje hoće li Europa biti prostor divergencije, kako socijalne unutar pojedinih zemlja tako i razvojne među zemljama. Potpuno je danas svima upućenima jasno da tržišni fundamentalizam i neoliberalna ideologija prirodno vode u tom smjeru. Samo očuvanje europskog socijalnog modela, a koji je pod upitnikom, s prepoznatljivim položajem sindikata, jamči društvo visoke socijalne kohezije.

Položaj sindikata tek je lakmus papir koji govori kakav tip društva gradimo. Govorom o današnjoj poziciji sindikata zapravo govorimo o tome kakvu Hrvatsku hoćemo.

Vratit ću se na početak govora i podsjetiti da istinska demokracija nije moguća bez jakih i dobro organiziranih sindikata. Svako narušavanje balansa između rada i kapitala, a upravo je ozbiljno narušen na štetu rada, opasno je i društveno i politički.  

Bez društvene kohezije nema srednje klase, kojoj ne pripadaju samo bijeli ovratnici, već i veliki broj plavih ovratnika. Bez srednje klase ekonomija funkcionira suboptimalno, jer srednja klasa kupuje na masovnoj skali proizvode visoke tehnologije i time potiče razvoj novih tehnologija.

Utoliko je rast plaća imperativ trenutka, utoliko je kolektivno pregovaranje instrument a sindikati subjekt stvaranja društva.

Hoćemo li društvo socijalne pravde i veće ekonomske uspješnosti, solidarnosti, kohezije i manjih nejednakosti radi jačanja srednje klase ili hoćemo oštre podjele u društvu, hoćemo li društvo jednakih šansi ili želimo društvo okamenjenih društvenih slojeva u kojima postoji samoreprodukcija privilegiranih, na što upućuju mnogi podaci iz visokog obrazovanja.  

Govor je to o tome jesu li sindikati u tome stručne i snažne profesionalne udruge, demijurzi, promotori, zaštitnici, reformatori ili tek depandanse raznih centara moći. Ukratko, gdje su sindikati u ta dva temeljna smjera hrvatskog društva.

Slabljenje sindikata je svakako široko otvaranje vrata jednoj od opcija i to je rad koji u ovom desetljeću odrađuje imućna manjina posredovanjem politike, medijske industrije, sudstva i dijela kvaziintelektualne zajednice (primjerice katedra radnog prava Zagrebačkog Pravnog fakulteta).  

Crte optimizma

Uočavamo bitnu promjenu u socijalno-ekonomskim shvaćanjima, tj. mijenja se duh vremena nakon 40 godina neoliberalne restauracije. Primjerice, o nejednakostima danas govore svi, osim Hrvatske Vlade. Prije samo 10 godina takav bi govor bio tretiran kao komunistička reminiscencija. Danas su izgubljene svake iluzije o efikasnosti samoregulirajućeg tržišnog mehanizma i nevidljivoj ruci tržišta, koja je nevidljiva zato jer je nema, kako kaže Stieglitz. Prije 10 godina bi svaki napor države da intervenira u tržišnoj utakmici bio tretiran kao nedopustivo petljanje u tržišne zakonitosti, sve dok ista ta država nije milijardama eura spašavala banke širom Europe, sve dok nismo osvijestili neoliberalni trik: profiti su privatna stvar, a gubici privatnog sektora su javni problem.

I za kraj. Ja nisam tako pametan, kako će se neki ovdje odmah s time složiti. Ja sam samo pismen i uspijem pročitati literaturu koju hrvatska politika ne čita a koja predstavlja vrh svjetske spoznaje po ovim pitanjima.

Šokira me da nitko u politici ne može uzeti tekstove današnjih giganata ekonomske misli, primjerice, Paula Krugmana, Thomasa Picketya, Josepha Stieglizta (bivšeg glavnog ekonomiste Svjetske banke, bivšeg glavnog savjetnika Clintonove administracije, nobelovca iz ekonomije) pa čak i misli najbogatijih kapitalista, Warrena Buffeta, Georga Sorosa i plejade drugih pa razumjeti mnoge zablude o tome kako tržište, ekonomija i društvo funkcioniraju, zablude koje još uvijek mnogi dijele.

 

Zagreb, 27. veljače 2018.  

Vilim Ribić, predsjednik Matice hrvatskih sindikata

 

ANKETA
Koliko ste dana bili na odmoru izvan mjesta stanovanja?
Niti jedan
Između 1 i 5
Između 6 i 10
Između 11 i 15
Više od 15


Pogledaj rezultate
SERVISI
Tumačenja kolektivnih ugovora   
Pogodnosti za članove  
Aplikacije za povjerenike  
Blagajna uzajamne pomoći  
Kako upotrebljavati QR kodove?  
AAI@edu.hr  
Mobilna aplikacija NSZSSH  
VIDEO