Glas nove Hrvatske Naslovnica   |  Kontakt   |  WebMail   |  E-Glasnik   |  Linkovi   |  Sitemap    
NSZSSHNSZSSH
Ured:
+385 1 4855 798
Pravna služba:
+385 1 4851 629
+385 1 4855 723
E-mail:
nszssh@nszssh.hr
  Naslovnica Jos
 
Vijesti  
Aktualno  
Teme, događaji i aktivnosti  
O školstvu iz medija  
Skupovi  
Intervjui  
Reportaže  
Ankete  
Komentari  
Publikacije i izdanja  
  O sindikatu Jos
  Vertikala sindikata obrazovanja Jos
  Gimnazije, strukovne, domovi... Jos
  Zakoni i kolektivni ugovori Jos
  Pravni savjeti Jos
  S.O.S. telefon Jos
  Zanimljivosti Jos
  Galerije Jos
  Sportske igre Jos
  ZA POVJERENIKE Jos
 

Korisničko ime:
Lozinka:

 
 
     

 

Samo politiziranje može rehabilitirati javnost - 22. rujna 2016.

(preuzeto sa www.nsz.hr)

Kao prva u seriji rasprava o aktualnim pitanjima u Sindikatu znanosti je 7. lipnja održana rasprava Politiziranje medija – medijalizacija politike. Uvodnu riječ, koju smo naslovili Samo politiziranje može rehabilitirati javnost dao je profesor Žarko Puhovski, a u raspravi su još sudjelovali profesori Nenad Zakošek (FPZG), Raul Raunić (FFZG), Zvonimir Šikić (FSB), Vojmir Franičević i Ivo Bićanić (EFZG), zatim Vladimir Lulić (tajnik Hrvatskog novinarskog društva), Mislav Žitko (FFZG), Dario Čepo (PFZG), Vilim Ribić, predsjednik Velikog vijeća i prof. Krunoslav Pisk. Raspravu je moderirao Željko Ivanković.

Profesor Puhovski istaknuo je nekoliko teza. Prvi problem prof. Puhovski vidi u tome da je termin politika poprimio konotaciju nepoželjnog i negativnog unatoč tome što se politika sastoji od osoba s demokratskom legitimacijom. Riječ je o tzv „prepuštanju stvari struci“, šo je diskutirano posebno poslije u raspravi. Puhovski je iznio aktualni primjer Borisa Jokića koji je politički postavljen na čelo stručne skupine, jer drukčije i ne može biti, ali uporno negira tu političku stranu svojeg angažmana. Puhovski podsjeća da je izborni smisao politike „posao politiziranja činjenica, odnosa i institucija pri čemu politiziranje znači kontekstualiziranje sa stajališta zajednice”. Posljedica tog trenda je da je došlo do medijalizacije politike, a izostaje nužna politizacija medija, što je preliminarna teza njegova izlaganja.

Puhovski je dalje istaknuo: nedemokratski karakter službenih aktera demokratskog procesa (nijedna stranka nema ni približno demokratski statut); stranačka pripadnost nema veze sa svjetonazorom zbog čega izostaje kategorijalno obavezujuća rasprava u smislu ljevica – desnica – centar (što je donekle postojalo u medijima, tiskanim i među televizijama ali se i to gubi); kao akteri demokracije pojavljuju se oni koji sami nemaju demokratsku legitimaciju – mediji i NGO; u medijima izostaje posao politiziranja (stavljanja stvari u demokratski kontekst) i to posebno u tri područja: vanjska politika, kultura i znanost i sport.

Zvučni zapis cijele rasprave

 

Rasprava

Prvi je govorio Nenad Zakošek. Složio se da postoji deficit politiziranja, ali je prvo reagirao na terminološku primjedbu koju je iznio Puhovski, o javnim politikama i o korištenju riječi u jednini odnosno množini. Svi jezici imaju teškoća s razlikom između politics, policy, policies, a koja proistječe iz realnosti političkog života u Americi. Postoje procesi stjecanja i gubljenja moći (politics), a postoje procesi donošenja i provedbe odluka, na raznim razinama (policy). Također, suprotnost javnim politikama nije tajna politika nego privatna politika, kao što je politika klubova, organizacija, kompanija. Javne politike, kao što su politika uređenja okoliša, pa i ekonomska politika izdvajaju se iz politike kao oblika stjecanja moći, kod nas ih se predstavlja kao nepolitička, stručna pitanja, iako je riječ o politikama.

Mediji. Prema Zakošeku „moramo izići nakraj s time da političari svoje stavove objavljuju putem novih medija, na društvenim mrežama, čime općenito medijima uskraćuju kritički pristup. Društvene mreže su personalizirane, a tradicionalni mediji institucionalizirani.

Politika je komunikativna, javnu raspravu posreduju mediji. Oni su dio i nisu dio političkog procesa, jer se ujedno bave i drugim sferama života, oni su i komercijalni pothvati itd. Istaknuo bih da smo nesposobni artikulirati javne politike, kao što su politika zaštite okoliša, ekonomska politika itd.“

U reakciji na Zakošeka Puhovski je zaključio: „Nužno je da se zbog međunarodnog, amerikaniziranog konteksta govori o pluralnom obliku, ali to po sebi nije bitno. Terminološki, privatna politika nema smisla. Baš kao ni tajna politika.”

Vladimir Lulić je istaknuo da u odnosu medija i politike nije riječ samo o „medijima i politici, nego i o vlasnicima, oglašivačima, financiranju itd. Prije sedam, osam godina oglašivači su donosili 65 posto prihoda. Tad se rodila ideja i da novinari nisu potrebni. Vlasnički biznisi utjecali su na cenzuru i autocenzuru.“ A kad je riječ o političkom profiliranju medija Lulić je dodao da „nije više jasno tko je tko. Nema Večernji – Jutarnji kao ljevica – desnica. Opća zbrka. 24 sata ima deset naslovnica crne kronike a onda jedan politički manifest.“

Svoju primjedbu iz izlaganja o političkom profiliranju medija Puhovski je u reakciji na Lulićevu konstataciju dopunio: „Hallin i Mancini prije 12 godina napravili su model političkog paralelizma kojim su pokazali da su mediji određeni svojim konzumentima i sukladno tome Večernji list ne bi izgubio apsolutno ništa da s izjasni za HDZ. 80 posto njihovog čitateljstva je sigurno glasalo za HDZ. Izjašnjavanje za HDZ ne bi značilo da lažu ostalima, već bi njihova pohvala SDP-a vrijedila tri puta više.”

Vilim Ribić naveo je nekolicinu primjera u kojima je pokazao nedemokratsko instrumentaliziranje medija, a koji se odnose prvenstveno na blaćenje sindikata, kao predstavnika radnika, u ime interesa krupnog kapitala. Zapitao se je li demokracija uopće moguća u okolnostima u kojima se očito laže.

Puhovski je upozorio da demokracija nije nešto samo po sebi dobro, a da je i istina kategorija koja formalno nije dio demokratskog procesa većinskog odlučivanja.

Raspravu Puhovskog i Ribića imate izdvojenu niže u tekstu. U nju se uključio i Ivanković primjedbom da demokracija nije samo formalna procedura, nego da je s povijeću usvojila i standarde, kao što su zaštita manjina, pravo na samoorganiziranje, ljudska prava …

Šikić je iznio dvije primjedbe na Puhovskog, prvo da se „depolitizacijom želi izraziti nepovjerenje, depolitizacija – to je da ljudi ne vjeruju političarima“. Kad je riječ o točnosti informacija, Šikić je zaključio da „su najveći problemi. Devedeset posto tzv. informacija su vrednovanja. Kad bi bila razgraničena linija, bilo bi lakše.“ Po njemu, najprofesionalniji medij je radio jer u pet minuta vijesti „ne stigne vrednovati. Totalno sam informiran na osnovi dva puta po pet minuta slušanja radija.“ A što se tiče prezentacije ekonomskih informacija o kojima je govorio Ribić, prema Šikiću to je svjetski problem. „Glavni problem medija je obično informiranje, koje je vrednovanje a ne informiranje. Kak se protiv toga boriti?“

Raul Raunić je upozorio na „ moć privida u politici, o kojoj je govorio već Machiavelli. Uz tehnička sredstva koja danas imamo dobijamo paralelnu stvarnost.“ U nastavku na izlaganje Zakošeka Raunić je podsjetio na Habermasovu disertaciju „o strukturnim promjenama javnosti. Javnost se iz prosvjetiteljske ideje artikulacije interesa civilnog društva i profiliranja političkih ideja pretvara u jednu vrstu konzumentske javnosti.

Središnji proizvod depolitizacije je odsutnost svakog kriterija. Nije stvar da ljudi ne vjeruju institucijama (op. Šikić). Tu se krije promjena lokusa moći. Ideja kraja ideologija je najveća ideologija – pustimo stvari stručnjacima, nemojte ideologizirati je najveća ideologija. Kraj je povijesti, stvari idu same od sebe nemamo šta činiti, kraj je filozofije, kraj kritičkog mišljenja. Tu je problem depolitizacije“, zaključio je Raunić. Podsjetio je na modele deliberativne demokracije „ mikrorazine koje trebaju oporaviti kriterije rasprave. Što je argument, što nije, kako stvoriti bazene rasprave, kako stvoriti kriterije i argumente. Medijima se pokušava nametnuti neka vrsta kriterija. Bez toga ostavljeni smo estradiazciji.“

Složivši se, Puhovski je dodao: „Kriteriji su potrebni jer su u suprotnom svi isti, a oni se određuju kritičkim razgovorom. Dvije trećine knjiga kod nas završavaju predgovorom – otvoren sam za svaku dobronamjernu kritiku. Međutim, kritika se ne dijeli na dobronamjernu ili zlonamjernu već na to je li pogođena ili ne. Kada je kritika takva da može dokazati da je netko u krivu onda postoji kriterij. Ili ako se ne može dokazati da je netko u krivu onda je kriterij nečijeg rada ustanovljen kao onaj u odnosu na kojeg se mjere drugi radovi. Taj tip rasprave ne postoji ni među znanstvenicima ni kulturnjacima, toga ima jedino među političarima, na način koji bi Hegel nazvao „duhovno životinjsko carstvo“, ali postoji.

„Politiziranje bi trebalo podrazumijevati model dovođenja do razine koja je značajna za zajednicu ili pokazivanja da ti problemi nisu značajni za zajednicu.

Bitno je možemo li u ovom trenutku u neku razinu diskusije ubaciti neki oblik deliberativne demokracije. Naime, tko raspravlja u oblicima meni se ne sviđa zato što pripada modelu rasprave u kojem postoji mogućnost falsificiranja i opovrgavanja. S druge strane kada se netko izražava samo s meni se ne sviđa ili meni se sviđa, nema daljnje rasprave. To je ono što su stari analitički filozofi nazivali istinitim, ali ne informativnim. Istinito nije samo po sebi dovoljno da bude informativno. Informativno znači da dobivamo istinu koje nismo bili svjesni ili o njoj nismo nešto znali, a onda ćemo dalje razgovarati o kontekstu.”

Osim toga, reagirao je i na Šikićevu primjedbu o depolitizaciji kao izrazu nepovjerenja u političare i institucije: „Apsolutno je nevažno zašto to govore, već je bitno da time što to govore, iz bilo kojih motiva, stvaraju socijalnu i političku atmosferu. To mogu biti najbolje ili najgore analize ili motivi – potpuno nevažno. Micanjem od politiziranja se stvara atmosfera u kojoj se ne radi samo o političarima nego se ne dovode problemi do razine zajednice i svi misle da su njihovi problemi specifični iako identičnih slučajeva ima pregršt. Politiziranje treba pokazati da to nije pojedinačni problem nego problem određenog broja ljudi koji imaju iste karakteristike. U matematici to se zove reprezentacija, izvlačenje na višu razinu kako bi se problem koji nije moguće riješiti na nižoj razini ipak uspio riješiti na ovoj višoj.“

Vojo Franičević: „Segmentiranost stranačke scene je nedovoljna da pokrije segmentiranost u društvu; to je uzrok nesklada informacija koje imamo i koje bi dijelovi društva htjeli imati. Problem je što stranačka scena nije nezadovoljna javnošću; problem je što SDP nema problema s time što je sve Jutarnji pisao o radnicima u javnom sektoru.

Problem je u nedovoljnoj politiziranosti javnosti. Naša se javnost stvara kroz dvije velike tajnosti. Anonimizirano stvaranje javnog mišljenja. Druga velika tajnost je teror istraživanja javnog mišljenja, a nemamo ni ljude koji znaju o vanjskoj politici. Koliko su novinari stručni za ono što rade. Studij novinarstva – novinari misle da mogu pisati o svemu.“

Puhovski je dopunio: „Jedna jednostavna činjenica govori puno. U četiri godine Milanović nije imao ni jedan sastanak s vođama sindikata. To je nešto što u povijesti europske socijaldemokracije nije zabilježeno. Taj liberal ili kalvinist, kako se naziva, ima nečistu savjest jer je bio socijalist, a od te nečiste savjesti čisti se tako da sa sindikatima ne razgovara.“

Na kraju, moderator Ivanković je istaknuo razliku između novih i starih medija. Podsjetio je da i u drugim zemljama u kojima su putem novih medija organizirani prosvjedi, kao što je bio prosvjed o kurikularnoj reformi na Trgu u Zagrebu i drugim gradovima, njihovi sudionici ističu njihov nepolitički karakter, od SAD do Turske. Kao da se građani organizirani na taj način osjećaju da su zaobišli institucije kojima ne vjeruju.

Zaključno, Puhovski je taj uvid doveo u pitanje:

„Prilikom organizacije nešto većeg skupa 1996. za Radio 101 sve je bilo jednako kao i kod ovog posljednjeg skupa. Novi mediji tu nisu odigrali neku ulogu, iako se čini zgodno misliti i reći da jesu. 2/3 ljudi i za ovaj je skup saznalo putem radija i televizije, ne preko društvenih mreža. Problem je što nitko ne shvaća da je masovni miting uvijek totalitarni događaj. Na skupu je četiri puta istaknuto da se bezostatno podržava reforma i traženo je u zaključcima da Sabor jednoglasno prihvati reformu. Tražiti da Sabor nešto jednoglasno prihvati čisti je totalitarni sindrom. Iako prosvjed nije imao tendenciju biti totalitaran, taj sindrom naprosto proizlazi iz mase. Prosvjedom se na isti način izražavao stav kako se ne želi političare baš kao što se to bilo očito i 1996., s tim da se tada jasnije znalo da se ne želi ni Tuđman ni Pavić. To nije ništa tipično za nove medije već može biti samo amplificirano do neke mjere.

Međutim, potrebno je istaknuti nešto o čemu je Hannah Arendt pisala 1957. godine, a to je vođenje djece na masovne mitinge. To je strašno opasno i neodgovorno. U Njemačkoj se to radi rutinski, tako da se zamole majke i roditelji s djecom da napuste mjesto prosvjeda. Jedna eksplozija, tresak ili tučnjava su dovoljni da nastane stampedo u kojem mogu nastradati djeca. To je jedna stvar koja pokazuje nedostatak političke kulture kod nas, u kojoj se ljudi ne znaju ponašati netotalitarno iako to nemaju u programu. Također, postojalo je nekoliko formulacija protiv Crkve koje su naprosto nedopustive s bilo kojeg načela tolerancije. Nadalje, pisalo se kako se podržava hrvatski Ustav kao sekularni. Hrvatski Ustav nije sekularni i u njemu nema riječi o sekularnosti.

Problem je i što su svi mediji zdušno podržavali prosvjed, a pritom ne problematizirajući navedene aspekte. Politička neukost dovodi u opasnost od totalitarnosti i tu se ponovno pokazao problem nedostatka politiziranja medija.“

Do kraja Šikić i Puhovski još su raspravljali o odnosu Crkve i države u Hrvatskoj, a o čemu se može čuti na linku cijele rasprave.

_____

Ribić: Je li demokracija uz ovakve medije uopće moguća

Puhovski: Demokracija nije sama po sebi dobra

Na temu medija i politike (demokracije) govorio je i Vilim Ribić, a na to je u nastavku reagirao Puhovski. Ovdje je nešto ekstenzivniji prikaz njihove diskusije, Ribić:

  • Htio sam ova pitanja diskutirati iz aspekta svog vlastitog iskustva. Proteklo razdoblje, u svojoj vlastitoj naivnosti, smatrao sam da u Sindikatu nešto krivo radimo, a sad sam došao u fazu u kojoj sam uvjeren da ništa ne radimo krivo, nego da se radi o permanentnom, kontinuiranom, svjetonazorski motiviranom obračunu velike većine medija sa sindikatima. Što je svrha sve te priče, koja je svrha medijskog djelovanja u smislu političkog razumijevanja društvene stvarnosti, u smislu jačanja demokratskih procesa?
  • Navest ću dva primjera, a mogao bih pričati satima. Kampanja protiv radnih ljudi traje otkad se Jutarnji list pojavio i prenio negativnu energiju na druge medije. Radnici u zdravstvu, prosvjeti, svi su prema Jutarnjem listu loši i ničega nema dobroga. Idemo to podvesti pod moguću plemenitu pobudu koja se zove povećajmo efikasnost i učinkovitost javnog sektora. To stvarno treba i sindikat je to stalno zagovarao. Ali, nisu samo predmet kritike bili zaposlenici i radnici. To nije bila kritika, već blaćenje. Kad kaže profesor Puhovski da jedino u politici ima kritike. Nema je ni u politici. Postoji blaćenje, permanentno blaćenje. Jednih protiv drugih u čemu se koriste mediji, blaćenje medija jednih protiv drugih i blate se – sindikati. Dakle, ne blate se samo radni ljudi nego i njihove organizacije.
  • Sindikati su kočničari reformi – kažu mi neki da sam uspio pobiti tu tezu pa sad više nitko to ne govori. Ali kako bi se scena potkopala blate se sindikalni ljudi. Cijele se organizacije personificiraju s njihovim čelnicima, kao da ne postoje sindikalna tijela koja donose odluke, a čelnici to zastupaju i provode. Sve ide izravno na ljude.
  • Evo tri primjera koji su slika apsurda. Ja sam dugovječan, i to je veliki nedostatak sindikalnog čelnika, što je – instrumentalizirajući medije – potpirivao i bivši predsjednik vlade, neovisno o tome kako je on izabran, tko ga je postavljao, tko stoji iza njega, a istovremeno je Boris Kunst koji je otišao iz sindikata negativna osoba jer je napustio sindikat. Jedan živi na grbači radnog naroda, a drugi je iskoristio grbaču radnog naroda.
  • Primjer broj dva. 2012 u štrajku Jutarnji list lansira optužbu, odnosno Globus na naslovnici, punih sedam dana stoji moja slika uz naslov – Sindikalni mogul bankrotirao. Kao da je to moj sindikat. Zbog zgrade koju ne može završiti i nikad neće moći završiti a on je potrošio novac štrajkaškog fonda. Vidite, 2012 godine sindikalni je čelnik bio kriv što je bankrotirao.
  • 2015. opet u štrajku, svi su se mediji raspisali zahvaljujući opet Zoranu Milanoviću i Marku Rakaru koji su objavili tajne podatke zbog čega smo podigli tužbu. I sada smo krivi što nismo bankrotirali. To su dva zanimljiva slučaja. A evo i trećeg, kad se radi o sindikatima.
  • Permanentno se govorilo kako su sindikati slabi, neorganizirani, sindikalni čelnici potkapacitirani, to je bila kontinuirana propaganda, a onda naglo ide da su prava koja imaju radni ljudi previsoka. To su valjda izborili ovi slabi i potkapacitirani sindikati.
  • To su tri primjera, ali ne želim ostati samo na primjerima. Što je svrha cijelog procesa? Je li mediji objašnjavaju što su sindikati, što je svrha sindikata, imaju li građani ikakvu informaciju o tome što sindikati rade osim kroz sindikalne kanale koje ne čutaju u pravoj mjeri da bi razaznali svoje vlastite interese i koja je sada tu demokratska uloga sindikalnih organizacija? Kako građani mogu u toj dvorani iskrivljenih ogledala u kojoj su svi likovi izopačeni, svi su suprotni od onoga što su u stvarnosti, razaznati što je svrha cijelog procesa? Jesu li to sredstva javnog informiranja ili sredstva javnog dezinformiranja? Moje iskustvo kaže da su to sredstva javnog dezinformiranja. Koji je motiv?
  • Jedini motiv je novac. Jedini pravi motiv je senzacija i stvaranje zarade. Ključno je pitanje je li demokracija uopće moguća s takvim transferom informacija. Je li uopće demokratski proces smislen. Kako ljudi mogu prepoznati svoje vlastite interese. Jednom je prof. Puhovski rekao sjajnu rečenicu: Najviše me fascinira koliko ljudi nisu u stanju razaznati svoje vlastite interese. To je promjer na pitanju sindikata.
  • Pogledajmo to na primjeru ekonomske struke. Svi znamo već danas da imamo dvije ekonomske škole koje su se lomile na tome kako izlaziti iz krize. Amerika je imala jednu, Europa pod utjecajem Njemačke drugu. Deficit i javni dug je bio u fokusu u Europi i u Hrvatskoj. Fiskalni stimulans, ekspanzivna monetarna i fiskalna politika su bili u fokusu u Americi. Rezultati su više nego poznati. Što su mediji naši prenosili? Grčka je kriza bila najbolji primjer. Kako su se odnosili prema ovim ekonomistima, uvjetno rečeno američke škole? Tko vlada medijima? Da, ja mislim da banke i financijska industrija vladaju medijima. I zato je nemoguće probiti se s informacijom koja je u interesu većine građana. Austerity je preveden ne slučajno, uvjeren sam da nije slučajno, kao mjere štednje. Nema veze sa mjerama štednje. Nema veze sa riječju štednja. Tko mi nađe to u nekom rječniku, vodim ga godinu dana svaki dan na večeru. Tko mi nađe prijevod austerity sa štednja. Štednja je nešto što imam danas i ostavljam za sutra. Je li se uopće čulo to u medijskom prostoru? Je li se to moglo problematizirati? Kako su etiketirani pripadnici te druge škole? Je li demokracija moguća, ili je ovo jedan isprazni igrokaz u kojem, kako bi rekao Sakespeare, se pojavljuju bijedni glumci koji poput idiota pričaju svoju priču i više se iza toga ništas ne događa? To su moja pitanja. Je li informacija javno dobro? Je li se može informacija kao javno dobro radi javnog interesa i javnih politika, može li se ona zaštititi? Na nekakav način? Je li to budućnost demokracije? Od svih medija u Hrvatskoj Hrvatski radio je jedini medij koji izgleda onako kako bi mediji trebali izgledati. Jedan jedini korektan. Jedino sredstvo informiranja. Sve drugo je sredstvo dezinformiranja.
  • Slobode medija ima, ali nema slobode novinara. Meni novinari govore tko nam to radi i zašto nam to rade. Slušam čovjeka koji ima dijabetes, četvero djece, ne smije ostati bez posla, ispričava mi se na telefon. Samo što se ne rasplače. To je slika. Moje je pitanje je li demokracija s ovim moguća? Moj je odgovor da nije. Ali ja to govorim kao praktičar, nemam veze s teorijom (hajde, neke veze imam, ne mogu baš po sebi toliko pljuvati), ali nisam teoretičar, živim ovu praksu. I evo, tko je član sindikata, može vidjeti ovdje oko sebe da vaši novci nisu pokradeni, da ih neću odnijeti u mirovinu. Sve smo uložili i vidite kako smo trošili vaše novce. Ali što smo doživjeli zbog ove zgrade; potpuno pervertirana, izopačena percepcija. Mi investiramo u krizi? Pa kad je bolje investirati nego u krizi? A to je bila glavna optužba. Eto, to je bila moja opaska iz iskustva. Volio bih da se kritički na nju osvrnete vi koji to izučavate dublje nego ja.
Puhovski, odgovori Ribiću

Pitanje funkcioniranja demokracije

Demokracija je nešto dobro samo onda kad je nema. Kad je ima, ona je naprosto element funkcioniranja zajednice. Ideja da je demokracija nešto dobro, sama po sebi, ima smisla samo u autoritarnom režimu. 80-ih godina bilo je potrebno govoriti o demokraciji, ali sada isticati da ju se dovodi u pitanje ako se manipulira, nije točno. Ona odlično živi s lažima i manipulacijom i smisao demokracije nije da odlučuju dobri ljudi već da odlučuje većina, kakva god ona bila. Argument je istina, na demokracija. Istina ponekad ide kontra demokracije. Osnovno načelo je da demokracije na može nastati na demokratski način, ali može nestati na demokratski način. To je nešto što je problem te iako nitko ne može reći da je to trenutno na dnevnom redu, nitko ne može ni reći da nije tendencija.

Problem informacija i demokracije

Demokracija funkcionira i ako se glasa za krivog čovjeka iz krivih motiva utemeljenih na krivim informacijama. Ona nema vrijednosno određenje i nije stvar u tome da se odabere najbolje ljude, već one koji su dobili najviše glasova. Ni u kakvoj logici demokracije ne piše da moraju vladati najbolji. To je bilo izraženo samo kod utopista i socijalista, pa tako socijalizam nije funkcionirao demokratski. Nema demokracije koja jamči da će najbolji biti izabrani.

Istina nije demokratska vrijednost, o njoj se ne odlučuje demokratski i ona postoji izvan demokracije. Netko ju prihvaća, netko ne. Netko razumije, a netko ne. Orešković je u ovom slučaju dobar primjer. On ne poznaje okolnosti i osobe i naprosto mora odlučiti da nekom vjeruje i funkcionira po tom principu. Nije moguće propitivati svaku informaciju. 2/3 stvari potrebno je vjerovati zato što je tako rekao profesor, doktor, inženjer, a pojedinac nema intelektualne ili fizičke sposobnosti sve provjeravati. Nažalost, puno ponekad se stvari ne pokažu dobrima, ali to je način našeg funkcioniranja.

Primjerice, kada bi se dvotrećinskom većinom ukinulo matematiku kao znanost i proglasilo ju umjetnošću, ništa se u matematici ne bi promijenilo, ali činilo bi nam se to grozno jer imamo ideju da znanost funkcionira mimo demokracije. To više nije tako. Post-moderna i priča s arhipelazima znanja više ne funkcioniraju tako. Više ni istinu ne možemo iznositi kao nešto što je jednoznačno dano, nego je to ovisno o relativnim odnosima znanstvenika, ideologa, svjetonazorskim modelima itd.

Blaćenje

Sve o blaćenju i sramoćenju je potpuno istina uz jedan dodatak. Sramoćenje u određenom obliku ima svoju funkciju. Ako je ono u funkciji toga da se pokaže da određeni posao nije obavljen na način na koji bi trebao biti, onda je to pozitivno. Taj oblik djelomično postoji u političkom životu jer kod političara ima najviše komparativnog i komparabilnog teksta, oni su u javnosti i zato je kod njih kritika najoštrija i najčešće moguća. Međutim, to sramoćenje ne postoji u kulturnom, znanstvenom i drugačijem životu. Nitko nije napisao ni jednu riječ o tome da na Sveučilištu u Zagrebu pri puta nakon 100 godina imamo prorektora i rektora s istog fakulteta. To očito nije nikome važno i nitko se s time ne bavi.

Subjektiviranje

Subjektiviranje do kojeg dolazi ne odnosi se samo na sindikate. Naslovi pršte: Bajić uhapsio Bandića; Sanader…, Ribić… itd. Čim se govori o osobama, onda unutarnja struktura institucije više nije važna. Ne znamo je li taj Ribić samozvanac ili demokratski izabran. Znamo jedino da on predstavlja Sindikat. Kao što je rekao Metternich mene ne zanima kako su došli na vlast, mene zanima da su došli na vlast i ako ju imaju ja ću s njima pregovarati.

Puhovski – izlaganje

Samo politiziranje može rehabilitirati javnost

U domaćem, ali ne i samo domaćem kontekstu, termin politika poprimio je konotaciju nepoželjnog i negativnog. Rečenice poput – sve je funkcioniralo dobro dok se nije umiješala politika – mogu se čuti na svakom koraku. Politika je pritom pretpostavljena kao neki skup institucija koji se društvu nameću mimo logike društva samog, a problem je utoliko jači što su, formalno gledano, politički sustavi danas demokratski konstituirani. Dakle, politika se sastoji od osoba s demokratskom legitimacijom za razliku od onih s druge strane koji ih kritiziraju. Međutim, ta se legitimacija politici ne priznaje.

Primjer toga je dao Boris Jokić svojim opetovanim isticanjem kako politika ne može biti ispred čovjeka. To bi vjerojatno pretpostavljalo da je politika nekakva građevina, ispred ili iza koje se može biti, a da su ljudi samo oni koji nisu u politici, odnosno da oni koji su u politici nisu ljudi. Takav segregacijski model doveo je do današnje situacije u kojoj se o politici više ne može ozbiljno govoriti.

Zabrinjavajuće je i što se proširila moda da se govori o politikama, odnosno u pluralu. Sama je riječ, grčki (izvorno) u pluralu, međutim, njeno grananje na različite politike, javne, privatne, tajne je besmisleno. Ona je kontekst svakog zbivanja koje se odnosi na zajednicu i tu plurala nema. Pod utjecajem američke teorije i terminologije (politics – policy) u nas se strategije prevode kao politike pa nastaje svojevrsna zbrka koja dodatno otežava raspravu.

Zbog toga je bitno da se politika razumije u svojem izvornom smislu, kao posao politiziranja realno postojećih činjenica, odnosa i institucija pri čemu politiziranje znači kontekstualiziranje sa stajališta zajednice. Međutim, ako se ne govori o politici nego o politiziranju onda se postavlja pitanje radi li se doista o tome da se politiziraju mediji ili je posrijedi medijalizacija politike?

Preliminarna teza je da je došlo do medijalizacije politike, ali s druge strane, politiziranje medija nije na dnevnom redu. Politiziranje je kod nas shvaćeno kao nešto katastrofalno loše. Primjerice, kada se govori o potrebi politizacije policije svi to doživljavaju kao situaciju u kojoj će policija početi provoditi represivne mjere po političkom nalogu, a ne kao situaciju koja će dovesti do toga da policija zna u kakvom se kontekstu i političkom trenutku nešto događa.

Nedemokratski karakter službenih aktera demokratskog procesa

Ni jedna hrvatska politička stranka nema ni približno demokratski statut. Kandidati i kandidatkinje za Sabor ne određuju se na konvenciji već ih određuju stranačka vodstva pa čak i stranački predsjednici. 2002. skupina sveučilišnih profesora pokušala je predložiti zakon o strankama, ali već su na prvu raspravu na identičan način reagirali i Vladimir Šeks i Vesna Pusić te je ta stvar skinuta s dnevnog reda. Dakle, postoji protuslovlje između unutarnje, nedemokratske konstituiranosti i uloge u demokratizaciji koje, po definiciji, u demokratskom sustavu imaju političke stranke.

Nadalje, pitanje stranačke pripadnosti u Hrvatskoj je vezano uz čitav niz drugih okolnosti, a ne uz svjetonazorske razloge. 2011. godine je 12 puta u Saboru netko izrekao sljedeću rečenicu – ovo je problem u svezi s kojim nema stranačke razlike, svi smo jedna stranka – Hrvatska. Ideja o tome da su različite stranke tu da bi zajednički interes artikulirale s različitih svjetonazorskih ili bilo kakvih drugih polazišta je naprosto izgubljena. Predsjednik HSS je tako nedavno kritizirao liberale kako nisu u stanju zastupati prava žena, što je oduvijek bila osnova programa liberala. U trenucima najvećeg previranja u HDZ-u ozbiljno se postavilo pitanje ne bi li bilo vrijeme da Karamarko ode i da dođe nova zvijezda hrvatskih kršćanskih demokrata, g. Zlatko Hasanbegović. Dakle, musliman po vjeroispovijesti bi trebao postati zvijezda hrvatskih kršćanskih demokrata. To nikome nije čudno.

Postoji li u Hrvatskoj podjela – ljevica-desnica-centar

Naravno da u realnosti nema čistih kategorija, međutim, spomenute situacije onemogućavaju vođenje kategorijalno obvezatne rasprave o problemima, čak i na najvišoj intelektualnoj razini, što god ona kod nas predstavljala. Taj se problem onda po nekoj varijanti trickle-down teorije spušta sve do razine na kojoj se sve kategorije brkaju i više se ne zna tko je na kojoj strani. Jednostavno se unaprijed određuje koje su kategorije negativne neovisno o kontekstu. To je dovelo do situacije da kod nas ne postoji normalna razdioba – ljevica-desnica-centar. Ta podjela ne postoji ni u Katoličkoj crkvi, formativnoj instituciji hrvatske javnosti. Naime, Crkva nema ljevicu i to se prenosi dalje. Socijaldemokratska stranka koja je u političkom postavu trebala zastupati lijevi profil, dva se puta u zadnje četiri godine predstavila tako da je njen predsjednik za sebe rekao da je liberal i kalvinist, što god to točno značilo.

Postojalo je jedno kratko razdoblje u kojem je medijska scena u tom kontekstu bila relativno dobro posložena. S lijeva na desno – Novi list – Jutarnji list – Večernji list, a kod televizija RTL – HTV – Nova. To je funkcioniralo uza sve promjenjive elemente relativno čisto. Međutim, to se raspalo i sada se politiziranje određuje prema tome postoji li otvoreni klijentelistički odnos s vlašću ili ne, neovisno o ideologiji. Politiziranje se svodi na personalna pitanja, odnosno tko se uz koga vezuje.

Uloga medija u demokratskom sustavu

Odnos koji je pretpostavljen u klasičnom sučeljavanju politike i medija je moć, u smislu vlasti, financijskog ili utjecajnog modela. Ako se ta dva subjekta odnose posredstvom moći onda se ona doživljava kao obilježje politike, dok je druga strana ona koja se brani od te politike. Paradoks je pritom da se najmoćniji političari i političarke boje jedino medija i permanentno pokušavaju reagirati na medijske podražaja. To je razlog zašto raste broj PR agencija, analitičara kojima je zadaća da svoje šefove savjetuju kako izaći na kraj s javnim mnijenjem. Pritom je to javno mnijenje shvaćeno kao oznaka nečega što u priprema za izbore ispostavljaju mediji. Odnosno mediji su oni koji su zaduženi za javno mnijenje do izbora, a izbori su oni koji će pokazati što je relevantno. Iako se medijima priznaje privilegirani odnos s javnim mnijenjem, zapravo se pokazuje da oni imaju podređeni položaj u smislu poznavanja i reprodukcije tog javnoga mnijenja. Klasična diskusija o takozvanoj masovnoj kulturi u 60-ima je to jako dobro pokazala kada su kritički sociolozi upozorili da se ljudi najprije navikavaju na prihvaćanje jednog seta vrijednosti, a nakon toga pod izlikom da to ljudi traže, kreiraju se izdavački, televizijski i drugi programi.

Kada je medijski kontekst tako određen da se medijima priznaje privilegirani kontakt s javnim mnijenjem, odnosno kada su oni glas javnosti, onda će njihova funkcija u demokratskom sustavu biti posebno naglašena, a tim više ako je riječ o primitivnim, politički nekulturnim, postkomunističkim sredinama poput naše u kojima je demokracija postala pozitivna pojava sama po sebi. Tako je primjerice, najstariji novoizabrani član Ustavnog suda obećao predsjednici da će nastaviti s visokim demokratskim standardima Ustavnog suda. Načelno, ni jedan sud ne bi trebao imati demokratske standarde jer to znači da prihvaća većinsko stajalište. Od suda se očekuje, ako treba, da u ime vladavine prava bude protiv svih, a ne da prihvaća volju većine. Demokracija, kao neupitna riječ dovedena je do paroksizma pa je tako jedna mlada bugarska sociologinja 1993. godine branila magistarski rad na temu Demokratski koncept braka. Međutim, kako u braku postoje dvije osobe, demokracija nije moguća jer nije moguća ni većinska odluka, osim ako se jednoj strani ne daje nešto veća težina. Ta naivna slika se širi na sve strane do te mjere da je demokracija naprosto postala relacijska odredba u odnosu na koju se postavlja sve drugo i kada niste s nekim zadovoljni jednostavno mu prigovorite da nije demokratski nastrojen. Sindikatima se tako spočitava da se ne ponašaju u skladu s demokratskim načelima, iako oni u nekim slučajevima imaju obvezu da budu protiv većinskih, demokratskih načela.

Taj je tip shvaćanja demokracije, u sredinama u kojima nema demokratske kulture, doveo do toga da se kao akteri demokratizacije pojavljuju oni koji sami nemaju demokratsku legitimaciju. To su mediji i NGO-ovi. Ovi potonji su neke skupina samozvanaca, od kojih su neki zaista učinili puno za demokraciju, ali nemaju demokratsku legitimaciju. S druge stane demokratsku legitimaciju nemaju ni mediji koji se pojavljuju kao neka vrsta izvan-demokratskog aktera demokratskog procesa. Oni su u poziciji da zastupaju javno mnijenje kako god neformirano ono bilo, ali ono što je interesantno je da u Hrvatskoj za svih 25 godina demokracije nije bilo moguće postići da se bilo koji od medija prije izbora, javno, unaprijed odredi podržavajući jednu od opcija. U čitavom nizu svjetski relevantnih sredina to je uobičajena praksa, dok kod nas svi nastupaju u ime takozvane objektivne pozicije i „švercaju“ pristranosti. Tako je jedna voditeljica HRT-a nedavno naglasila kako je Zoran Milanović najnepopularniji političar u Hrvatskoj, odmah iza Tomislava Karamarka. To je ispalo smiješno, jer je vjerojatno bila pogreška, ali to se doista događalo u medijima kada se htjelo pokazati pristranost, a istovremeno nastupati kao objektivni promatrač, odnosno neutralni analitičar nečega što se u zajednici zbiva.

Ako doista moderna politika funkcionira pod pretpostavkom medijske ontologije, odnosno po principu – ono čega u medijima nema, naprosto ne postoji – onda se cjelokupna taktika i strategija političkog života odvija na drugi način. Danas se može potpuno normalno kandidirati za izbore s pet novinskih konferencija jer je kod nas zadržan model praćenja kampanja kakav je postojao prije prvih izbora. Model u kojem svi dobivaju jednak prostor. Prije prvih izbora 90-e naprosto se stvar drugačije nije mogla postaviti jer nije bilo relevantnog ispitivanja javnog mnijenja i nije se moglo jasno ustanoviti tko ima kakvu podršku u javnosti. Međutim, razvili su se jasni odnosi i zna se da postoje dvije stranke i dva kandidata koji će uvijek biti u igri. Usprkos tome modeli medijskog praćenja i dalje su ostali gotovi identični kao 90-ih i to dovodi do potpunog manjak interesa za politiku. Princip se svodi na to da su svi isti, a kako je percepcija da su svi političari lopovi, onda se izbori svode na odabir „naših“, a ne „njihovih“ lopova. Treća varijanta je naprosto izbor idiota. Naime, ako nisu bili u stanju krasti nužno moraju biti idioti. To je percepcija koja je cinično proširena, koju su mediji prihvatili i proširili i koja je dovela do toga da se prijezir spram političkog života realizira na način da se navijački tipovi formulacija pojavljuju samo kada je riječ o protu-političkim stavovima. Pritom nitko ne shvaća da su protu-politički stavovi po definiciji također politički. Kada Boris Jokić ističe da je protiv politike, koliko god se politikantski ponašao, bit će prihvaćen kao osoba koja daje šansu jer se protiv politici.

Tri područja nedostatka politiziranja u medijima

Posao politiziranja je nešto što mediji obijaju činiti, od takozvanog infotainmenta nadalje, i to se pokazuje posebno karakteristično unutar tri područja koja nedostaju u javnosti.

Jedno je vanjska politika, odnosno svjetski odnosi. Politiziranje o tome u Hrvatskoj ne postoji. U ovom trenutku postoji barem 30-40 posto šansi da dođe do Brexita te da Marie Le-Pen pobijedi u Francuskoj. To bi EU pretvorilo u Veliku Njemačku i imalo ogromne posljedice. Međutim, o tome u RH nema rasprave. Nema rasprave ni o tome što bi značio Trump na mjestu američkog predsjednika. Manjak takvih tema pokazuje zauzetost nekim vlastitim poslom, međutim, pritom taj vlastiti posao ponovno ovisi o drugima. Svi se čude kada neki eksterni čimbenici kritiziraju domaće postupke, odnosno svima je čudno kako to da se netko u Parizu zanima za ono što se dešava u Zagrebu, kad se nitko iz Zagreba ne interesira za ono što se dešava u Parizu.

Drugo je kulturna i znanstvena politika. Tu je na djelu katastrofalni nedostatak kritike. U časopisu Kolo, u godinu dana je objavljena recenzija za 27 zbirki poezije i svih 27 recenzija bilo je proglašeno odličnima, briljantnima ili izuzetnima. U 35 godina na FFZG-u je bio jedan jedini slučaj u kojem se tročlana komisija podijelila s 2 na 1. U svim drugim slučajevima rezultati su bili jednoglasni. Nedostatak politiziranja u medijima o ovim stvarima uništava kriterije što je skandalozno, jer se upravo kulturna i znanstvena sfera smatraju izvorom društvene kritike, ali prema van, ne unutar sebe. Dakle, odsustvo unutrašnje kritike manje je bitno jer se ti znanstvenici i umjetnici koriste za kritike onoga što se dešava oko njih, odnosno u političkom životu. Jedino područje u kojem doista postoji kritika je politika. Ni na sveučilištu, ni na bilo kojem institutu ili umjetničkom kolektivu nema toliko kritike kao u političkom životu.

Treće područje u kojem imamo nedostatak je sport. Nezamislivo je da tako uspješni sportaši poput Janice i Ivice Kostelić ne budu podvrgnuti i kritici s obzirom na teror kojim su dovedeni do nivoa na kojem su bili uspješni. Taj tip autoritarnog nametanja je jednostavno nešto o čemu kod nas nema diskusije. Nadalje, kao pomoćni trener naše reprezentacije na europsko prvenstvo ide čovjek koji nema ni srednju školu, ali govori Hrvatski otprilike kao naš premijer i za razliku od premijera urlao je – za dom spremni. O tomu ovih dana nigdje nije bilo riječi. Ne govori se ni o tome kako se suci u nižim nogometnim ligama fizički napadaju svaku nedjelju. U drugoj košarkaškoj ligi je samo u zadnja dva mjeseca bilo 7 fizičkih incidenata. Pomalo ironično, dalo bi se zaključiti da nitko ne može igrati za hrvatsku reprezentaciju ako nije HDZ-ovac. Naime, svi slušaju himnu s rukom na srcu, iako vjerojatno nitko ne zna zašto.

Sve su ovo detalji o kojima bi mediji trebali politizirati.

Problem medijalizacije politike

S druge strane medijalizacija politike funkcionira jer su politički akteri prihvatili interpretaciju politike prema kojoj se u njoj ne radi o činjenicama, nego o onome što politički relevantni akteri prihvaćaju kao činjenicu. Karamarko je odličan primjer. Trenutno se više uopće ne radi o tome je li on kriv ili nije, već se radi o tome da je on teret za stranku. To je onemogućilo funkcioniranje političkog spektra i paradoksalno, odsutnost politiziranja u medijima dovodi do depolitizacije same politike. Primjer je trenutni premijer, i svi oni koji govore o tome da nam trebaju ministri stručnjaci. Međutim, za ministra postoji samo jedna vrsta stručnjaka, a to je političar. Kao fenomen ove priče pojavio se i Most.

Depolitiziranje političkog života koje onda politiku svodi na upravljanje u kojem stručnjaci, pretpostavljajući načela, navode praksu upravljanja kao sadržaj politike je zadnja dovezna točka analize koja upućuje na to da smo se našli u situaciji u kojoj treba ponovno početi s politiziranjem. Samo politiziranje može rehabilitirati javnost.

Puhovski – treća reakcija (2:19:20 – 2:21:40)

Nije težnja da se izaberu najbolji nego oni koji imaju najbolju legitimaciju. Smisao demokracije nije da netko bude dobar nego da bude legitimiran. Nažalost, to dovodi do situacije da su parlamentarne rasprave na razini prepirki u kvartovskim kafićima. Međutim, današnji sustav smatra se boljim u odnosu na neke prošle jer o odabiru danas ne odlučuje biskup ili šačica moćnika već građani. Ipak, to ne znači da će ti građani odabrati dobro.

 

 

 

 

 


 


 

ANKETA
Rastu li, dakle, plaće u prosvjeti?
Svakako rastu
Malo rastu, malo ne rastu
Ne vidim više novca u svom džepu
Jesen je i lišće pada


Pogledaj rezultate
SERVISI
Tumačenja kolektivnih ugovora   
Pogodnosti za članove  
Aplikacije za povjerenike  
Blagajna uzajamne pomoći  
Kako upotrebljavati QR kodove?  
AAI@edu.hr  
VIDEO