Glas nove Hrvatske Naslovnica   |  Kontakt   |  WebMail   |  E-Glasnik   |  Linkovi   |  Sitemap    
NSZSSHNSZSSH
Ured:
+385 1 4855 798
Pravna služba:
+385 1 4851 629
+385 1 4855 723
E-mail:
nszssh@nszssh.hr
  Naslovnica Jos
 
Vijesti  
Aktualno  
Teme, događaji i aktivnosti  
O školstvu iz medija  
Skupovi  
Intervjui  
Reportaže  
Ankete  
Komentari  
Publikacije i izdanja  
  O sindikatu Jos
  Vertikala sindikata obrazovanja Jos
  Gimnazije, strukovne, domovi... Jos
  Zakoni i kolektivni ugovori Jos
  Pravni savjeti Jos
  S.O.S. telefon Jos
  Zanimljivosti Jos
  Galerije Jos
  Sportske igre Jos
  ZA POVJERENIKE Jos
 

Korisničko ime:
Lozinka:

 
 
     

 

Zašto nam za reformu obrazovanja treba 300 milijuna kuna

Komentar Dragane Radusinović, forbes.hr, veljača 2016.

Administracija Europske unije Hrvatskoj je odobrila taj iznos. I sad nema natrag. Novac treba potrošiti na obrazovnu reformu ili ćemo ostati bez njega. Državni proračun bi u tu svrhu trebao izdvojiti 45 milijuna kuna, kroz pet godina.

Sposobnost za rješavanje problema, donošenje odluka i kritičko razmišljanje te kreativnost i inovativnost četri su jednostavna ishoda učenja u osnovnoj i srednjoj školi na kojima je kao ciljevima bazirana kurikularna reforma čiji sadržaj svi iščekujemo, a trebali bismo ga vidjeti krajem ovog mjeseca.

Zvuči benigno, a zapravo je jako moćno. Zašto? Zato što nema te rigidne ideologije bilo lijeve bilo desne koja će dopustiti da takavi obrazovni ciljevi budu ostvareni.

No, koliko košta ostvarivanje takvih ciljeva? Onako kako se trenutačno zamišlja košta 300 milijuna kuna koje u preokret obrazovnog sustava treba uložiti kroz pet godina. Nezamislivo velik iznos? Zašto to mora toliko koštati? Može li jeftinije? Pošto kilogram obrazovanja?

O svim ovim pitanjima, pa i o samoj reformi kao društvo i pojedinci možemo raspravljati kroz sve živote budućih stotinu generacija i nikada ne doći do odgovora s kojim ćemo svi biti zadovoljni.

Navedena cijena obrazovne reforme ima pak vrlo praktično izvorište. Kada je hrvatska administracija prije nekoliko godina, užurbano kao i vijek, u posljednji trenutak poput požrtvovanog studenta ”kampanjca” (onog koji sve za ispit uči u posljednjih pet dana) pripremala vlastiti plan trošenja 10,7 milijardi eura novca koji je dostupan iz fondova Europske unije, prijavila je između ostalog da joj 300 milijuna kuna treba za reformu obrazovanja u osnovnim i srednjim školama.Od tog iznosa iz Europskog socijalnog fonda trebalo bi stići 255 milijuna kuna, a 45 milijuna kuna trebalo bi u pet godina izdvojiti iz siromašnog državnog proračuna. Riječ je o prioritetu koji smo sami odabrali, a dio je većeg operativnog programa teškog 160 milijuna eura.

Administracija Europske unije Hrvatskoj je odobrila takvu želju. I sad nema natrag. Novac treba potrošiti na obrazovnu reformu ili postoji mogućnost da ćemo ostati bez njega.

No, evo nas na pragu 2016. godine s još uvijek ni blizu dovršenom projektnom dokumentacijom za provođenje obrazovne reforme koja se u obliku onoga što zovemo EU projekt mora prijaviti Uniji kako bi administraciji našeg europskog policajca dokazali da ne mislimo rasuti 300 milijuna kuna, već da ih doista mislimo uložiti kako bismo ostvarili ona četri cilja sa početka priče, što znači da bi svaki teenager sa završenom srednom školom trebao biti više ili manje sposoban riješiti problem, donijeti odluku, kritički promišljati te biti kreativan i inovativan. Svakako ne bi smio završiti srednju školu i u navedenim kategorijama biti nesposoban. A kakvi su danas? Neki su sposobni, neki nisu, no škola kao pojam (silno ne volim sintagmu «prosječna škola») ima vrlo malo veze s time, a oni koji su imali te sreće da nabrojene sposobnosti steknu u školi bili su te sreće da ih u školskim klupama zatekne učitelj entuizjast ili da su sve to već počeli učiti kod

Restrukturiranje košta. Ako se promjena ne provede kako treba, ako se u nju ne uloži dovoljno novca u dobro odbrane segmente, tada će rezultati biti loši i nakon restrukturiranja.

Koliko god mi sebe htjeli tješiti uvjeravajući se kako su naše škole zapravo sjajne i nalaziti stotine razloga da ne vjerujemo međunarodnim testiranjima tinejdžera u raznim područjima na kojima hrvatski učenici prolaze lošije od drugih, u trenutku iskrenosti moramo priznati da je ta utjeha lažna. Nismo sposobni za rješavanje problema. Imamo loš obrazovni sustav, nismo našli način da ga popravimo. Nismo sposobni donositi odluke. Odugovlačimo pripremu EU projekta kojim bismo trebali povući novac za reformu lošeg obrazovnog sustava i to toliko da je već ugrožena predaja tog projekta ove godine za reformu koja bi se trebala provoditi pet godina. A nemamo vječnost na raspolaganju. Financijsko razdoblje EU unutar kojeg nam je spomenuti iznos novca dostupan traje do 2020. godine, a potom do 2023. godine treba predati sve završne račune i dokazati da su ciljevi postignuti.

Ako zbog mogućih političko – ideoloških rasprava ili onih još gore vrste poput ”moj stručnjak je bolji od tvojeg stručnjaka” izgubimo još jednu godinu i sve pomaknemo dok se ne dogovorimo ulazimo u sredinu financijskog razdoblja Unije, otvaramo mogućnost da moramo objašnjavat zašto novac nismo već angažirali u svrhu za koju smo ga tražili, riskiramo da ti milijuni prestanu biti dostupni ako se Unija predomisli i zaključi da bi više novca trebalo dati za financiranje unutarnje sigurnosti i migrantske krize...

Uglavnom, nesposobnošću da donesemo odluku otvaramo sami sebi niz rizika. Nismo sposobni ni kritički razmišljati. Dapače, postoji opravdana bojazan da ćemo kao većina u društvu slegnuti ramenima i smatrati normalnim da nova vlast nakon izbora ne želi provesti reformu pripremanu pod palicom vlasti koja je smjenjena na izborima. Jer većinom tako mislimo, plitko i površno. I da, nismo ni kreativni ni inovativni. Kad god smišljamo kako se izvući iz krize i recesije, kad god raspravljamo kako nešto u našem društvu urediti dominantna je nažalost teza ”ugledajmo se na ...” ili ”vidite kako su to napravili drugi”. Eto, doista nije problem što učenici na kraju srednje škole nemaju sve te vještine, problem je što će oni odrasti, zaposliti se, studirati, stvarati novu vrijednost, imati svoju djecu ... a da te sposobnosti nikada neće sustavno i organizirano usvajati.

Rezultat svega toga je dugogodišnja kriza i recesija, bespredmetan i iscrpljujući ideološko- politički rat suprotstavljenih političkih opcija koje žive u paralelnom svemiru i same su sebi posljednjih mjeseci bitnije nego što im je bitno išta drugo u društvu.

Kako ćemo to promjeniti? Obrazovnom reformom. Za 300 milijuna kuna? S obzirom na dubinu problema vjerojatno bi se dalo utrošiti i tri milijarde kuna, no to bi već bilo pretjerivanje. Novi kurikulum, ovaj koji iščekujemo najavljuje se kao promjena paradigme, veliki preokret svega što sada znamo kao obrazovni sustav. A tko bi tu promjenu paradigme trebao nositi? Pa, onih 65 tisuća učitelja i nastavnika, različitih godišta, različitih iskustava, neujednačenog angažmana... i doista mislite da promjenu paradigme mogu nositi ljudi kojima je netko na upravljačkom vrhu njihova sustava to samo naredio? Ne mogu. Tih 65 tisuća ljudi, učitelja i nastavnika mora biti motivirano, angažirano i ponovno obrazovano da bi mogli obrazovati svoje učenike na drukčiji način i zajedno s njima postići zacrtane ciljeve. Tu nije riječ o izuzetnim pojedincima. Oni uvijek mogu i uvijek znaju, oni isplivaju na površinu i vuku sustav za sobom. Ovdje je riječ o standardu.

I da, sasvim mi je razumljivo da obrazovanje, motiviranje i angažiranje  učitelja te kasnije praćenje učinka i postignutih rezultata u sposobnostima učenika u trenutku kada se novi sustav uvodi košta 300 milijuna kuna, a možda i više. Čak iako doista ne razumije štošta u Hrvatskoj, premijer Tihomir Orešković ovu bi sitnicu trebao razumjeti. S čistog financijskog aspekta.

Restrukturiranje naime košta, a ako se promjena ne provode kako treba, odnosno ako se u nju ne uloži dovoljno novca u dobro odbrane segmente tada će kompanija davati loše rezultate i nakon restrukturiranja. Nažalost, uzdanje da će premijer Orešković razumjeti možemo zahvaliti bivšem premijeru Zoranu Milanoviću. Činjenice su neumoljive. Jer da je administracija Milanovićeve Vlade bila sposobnija u rješavanju problema i donošenju odluka do danas je kurikularna reforma mogla biti dovršena, EU projekt napisan ... pa danas ne bismo raspravljali o mogućem revidiranju obrazovne reforme, već bi to već bila tema o odustajanju od odobrenih 300 milijuna kuna za njezino provođenje. Ovako, doista postoji mogućnost da se sve to još godinu dana probavlja, provlači i redefinira jer ako sve mora biti dovršeno do 2023, a traje pet godina može se početi i iduće, a ne ove jeseni, zar ne? Da... to bi bilo tipično hrvatsko razmišljanje, no je li ono s bilokojeg aspekta dobro? Rekla bih da nije. I na kraju – kritičko razmišljanje? Možda ne bi bilo loše kad bi svi pročitali kurikularnu reformu, pa malo mislili o njoj. Tiče nas se.

 

ANKETA
Rastu li, dakle, plaće u prosvjeti?
Svakako rastu
Malo rastu, malo ne rastu
Ne vidim više novca u svom džepu
Jesen je i lišće pada


Pogledaj rezultate
SERVISI
Tumačenja kolektivnih ugovora   
Pogodnosti za članove  
Aplikacije za povjerenike  
Blagajna uzajamne pomoći  
Kako upotrebljavati QR kodove?  
AAI@edu.hr  
VIDEO