Glas nove Hrvatske Naslovnica   |  Kontakt   |  WebMail   |  E-Glasnik   |  Linkovi   |  Sitemap    
NSZSSHNSZSSH
Ured:
+385 1 4855 798
Pravna služba:
+385 1 4851 629
+385 1 4855 723
E-mail:
nszssh@nszssh.hr
  Naslovnica Jos
 
Vijesti  
Aktualno  
Teme, događaji i aktivnosti  
O školstvu iz medija  
Skupovi  
Intervjui  
Reportaže  
Ankete  
Komentari  
Publikacije i izdanja  
  O sindikatu Jos
  Vertikala sindikata obrazovanja Jos
  Gimnazije, strukovne, domovi... Jos
  Zakoni i kolektivni ugovori Jos
  Pravni savjeti Jos
  S.O.S. telefon Jos
  Zanimljivosti Jos
  Galerije Jos
  Sportske igre Jos
  ZA POVJERENIKE Jos
 

Korisničko ime:
Lozinka:

 
 
     

 

Sindikati su za reforme, ali prave - 15. siječnja 2016.

Svi se zauzimaju za reforme, svi zaključuju da su reforme neizbježne, jedino što gotovo nitko ne razjašnjava što su reforme. 

U nastojanju da se sindikate kompromitira u posljednje vrijeme u medijima, privatnima posebno ali i javnima, posebno često se spominju sindikati kao kočničari reformi. Kao da nema nikoga da se neistinama o sindikatima suprotstavi, da ih demantira. Niti istaknutih sindikalnih ljudi, niti članstva, niti socijalno senzibilizirane inteligencije. Ideje solidarnosti, socijalne države, socijalne pravde, kolektivne zaštite, sindikalizma ili su napuštene ili se ne objavljuju ili puštaju na kapaljku.

Jesu li sindikati kočničari reformi? Za neindoktriniranog promatrača nema dvojbi, sindikati u velikoj većini nisu kočničari reformi. Pravi kočničar reformi je politika. Nisu sindikati sprječavali teritorijalnu reformu, reformu pravosuđa, zemljišnih knjiga, poljoprivrede, ukidanja administrativnih barijera za investiranje i poduzetništvo, itd., itd., jer s tim područjima nisu u vezi.

Tamo gdje su u vezi kao što je reforma plaća javnog sektora, reforma javne uprave ili reforma obrazovanja tu su sindikati dali aktivan i značajan doprinos, ali sve to srušila je politika ili nije provela.

Najbolji je primjer drugi neuspio pokušaj reforme visokog školstva 2011. godine (u prvom se razbio ministar Kraljević 2003. godine). U oba slučaja politika raznolikih boja se zdušno organizirala i s krugovima unutar sveučilišta obranila status quo. Sjećamo se kako su se u ad hoc neprirodnoj koaliciji našli, primjerice, Vesna Pusić i Andrija Hebrang, Gvozden Flego i Petar Selem, esdepeovci i hadezeovci, ali i Josipović i Pupovac.

Sindikat znanosti te je godine dao četiri predstavnika (dr. Pisk, dr. Radeka, dr. Smital i moja malenkost) u tri radne skupine koje su radile na promjeni tzv. Fuchsovih prijedloga. Te radne skupine imale su čak četrdesetak ljudi sa svih sveučilišta na čelu kojih je bio Žarko Puhovski. Taj višemjesečni napor nije uspio zbog opstrukcije u Saboru kada je potkopana i dobra volja tadašnje predsjednice Vlade. Dakle, Sindikat nije bio na strani reformista, već je sam bio reformist. Dijelio je viđenja naših vrhunskih znanstvenika iz zemlje i inozemstva, zahvaljujući iskustvima naših članova na inozemnim sveučilištima koji znaju kako sveučilišta mogu i trebaju funkcionirati.

Sindikat je poražen, taj je poraz skupo platio, a ideja integriranog i moderno organiziranog sveučilišta je umrla. Osobno taj ishod smatram jednom od najvećih prepreka razvoju Hrvatske, ekonomskom, društvenom i što je najvažnije, mentalitetnom. Naime, ako se inteligencija ne može uspješno organizirati, onda ne može niti cijelo društvo.

Sindikati su nedavno dali i doprinos promjenama u zdravstvenom sustavu na zadovoljstvo predstavnika vlasti, a svojevremeno su izborili pristanak Vlade na Gospodarsko-socijalnom vijeću za izjednačavanje plaća u lokalnoj i državnoj upravi, što međutim, politika nikada nije provela i po čemu je Hrvatska ostala jedina zemlja u kojoj postoji tako nakazan sustav plaća. Radili smo i na reformi javne uprave, ali niti to nisu proveli iako su nam se zahvaljivali na korisnim doprinosima. Mnogi naši prijedlozi završili su u ladicama politike a navođenje svih ne bi stalo u ovom prostoru. Valja spomenuti obrazovne sindikate koji se godinama s puno znanja i iskustva zalažu za promjene u boljoj organizaciji obrazovnog sustava.

Sindikati se sve vrijeme zalažu za efikasnost sustava i podsustava i u tome su aktivno sudjelovali, jer temeljem svakodnevnog iskustva njihovih članova oni najbolje vide kako sustavi loše funkcioniraju na štetu njihovih korisnika. Izopačena je misao kako su zaposlenici u javnim sustavima zainteresirani samo za svoje povlastice, a da ih nije briga što se događa sa sustavu. Istina je poprilično suprotna.

Međutim,  sindikati jesu kočničari razgradnje socijalne države, otuđenja državne imovine (koncesije autocesta), razgradnji javnih servisa (outsourcing) i slično. Oni koji takve pokušaje interpretiraju kao reforme, doista sa svog aspekta mogu sindikate vidjeti kao kočničare njihovih želja i njihovih snova („reformi“). Sindikati, dok traju, neće nikada pristati na razgradnju socijalnu države. Ali će uvijek pristati na promjene koje podižu odgovornost u javnim službama na korist građana, poduzetnika i same države.

Naravno, ima i sindikata koji se opiru bilo kakvim promjenama, ali su oni svakako jedna nerelevantna manjina, baš u onolikom broju koliko je do sada u politici bilo proreformskih snaga.

Redukcija troškova te privatizacija na štetu dostupnosti javnih usluga građanima ili privatizacija na mjestima gdje niti u svijetu nije dala pozitivne učinke, to nisu reforme, već su ili prijevara ili pak puka racionalizacija i smanjenje troškova. Za sindikate reforma je samo ona suštinska promjena koja podiže kvalitetu usluge javnih servisa i povećava njihovu dostupnost građanima. I na koncu, ona uvijek košta više a ne manje u inicijalnoj fazi. Zato priča o reformama čiji je motiv smanjenje troškova predstavlja podvalu građanima. Veća učinkovitost po jedinici rada je ono što opravdava reformu, a puko snižavanje troškova (osim kada za to ne postoji razlog rastrošnosti) vodi snižavanju zaštite i prava građana na obrazovanje, zdravlje, sigurnost, skrb u starosti…

Ponekad postoji vrijeme kada ta prava treba privremeno smanjivati, ali do sada niti jedna moć niti jedna vlast nije nudila povrat umanjenih prava kada nastupe očekivana i najavljivana bolja vremena. Trajno smanjivanje prava ima za implikaciju promjenu karaktera društva i države u kojoj živimo. To smo uvijek znali prepoznati.

Poraz sindikata, što priželjkuju svi oni koji etiketiraju sindikate kočničarima reformi, časte radne ljude atributima kao što su uhljebi i paraziti, blate njihove sindikalne predstavnike, itd., itd., bio bi razbijanje zadnje organizirane snage u borbi protiv socijalne nepravde i razgradnje socijalne države, jedne od važnih brana potkopavanju humanog i obzirnog shvaćanja društva te pretvaranju civiliziranog ambijenta u zvjerinjak.

(objavljeno 8. siječnja u časopisu Banka)

ANKETA
Za koju ste opciju školskih praznika?
Neka ostanu kakvi su bili i do sada!
Treba ih biti kao i do sada, ali u više dijelova!
Nastavnu godinu treba produžiti!
Nastavnu godinu treba skratiti!


Pogledaj rezultate
SERVISI
Tumačenja kolektivnih ugovora   
Pogodnosti za članove  
Aplikacije za povjerenike  
Blagajna uzajamne pomoći  
Kako upotrebljavati QR kodove?  
AAI@edu.hr  
Mobilna aplikacija NSZSSH  
Stanogradnja za članove sindikata  
VIDEO