Glas nove Hrvatske Naslovnica   |  Kontakt   |  WebMail   |  E-Glasnik   |  Linkovi   |  Sitemap    
NSZSSHNSZSSH
Ured:
+385 1 4855 798
Pravna služba:
+385 1 4851 629
+385 1 4855 723
E-mail:
nszssh@nszssh.hr
  Naslovnica Jos
 
Vijesti  
Aktualno  
Teme, događaji i aktivnosti  
O školstvu iz medija  
Skupovi  
Intervjui  
Reportaže  
Ankete  
Komentari  
Publikacije i izdanja  
  O sindikatu Jos
  Vertikala sindikata obrazovanja Jos
  Gimnazije, strukovne, domovi... Jos
  Zakoni i kolektivni ugovori Jos
  Pravni savjeti Jos
  S.O.S. telefon Jos
  Zanimljivosti Jos
  Galerije Jos
  Sportske igre Jos
  ZA POVJERENIKE Jos
 

Korisničko ime:
Lozinka:

 
 
     

 

Referendum o outsourcingu na Ustavnom sudu - 4. prosinca 2014.

 

HRVATSKI SABOR

Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav

n/r predsjednika Odbora

g. Peđe Grbina

 

OČITOVANJE NA NACRT PRIJEDLOGA ODLUKE U POVODU RASPISIVANJA DRŽAVNOG REFERENDUMA O DONOŠENJU ZAKONA O OBAVLJANJU PRATEĆIH I NEOSNOVNIH DJELATNOSTI U JAVNOM SEKTORU

Organizacijski odbor za izjašnjavanje birača o potrebi da se zatraži raspisivanje referenduma o Zakonu o obavljanju pratećih i neosnovnih djelatnosti u javnom sektoru (u daljnjem tekstu: predloženi Zakon) očituje se na Nacrt prijedloga Odluke Odbora za Ustav, poslovnik i politički sustav Hrvatskoga sabora (u daljnjem tekstu: Odbor) u povodu zahtjeva za raspisivanje državnog referenduma o donošenju Zakonu o obavljanju pratećih i neosnovnih djelatnosti u javnom sektoru kako slijedi (u daljnjem tekstu: Odluka).

Netočna je tvrdnja da je predmetna referendumska inicijativa potaknuta samo raspravama oko toga je li na dio zaposlenika u javnom i državnom sektoru potrebno primjeniti institut tzv. outsourcinga. Nisu to bile tek rasprave ili istupi pojedinih članova Vlade RH već cjelokupan i sveobuhvatan plan provedbe procesa izdvajanja dijela zaposlenika iz javnog i državnog sektora. Namjera provođenja outsourcinga bila je i tema sastanka sa sindikatima koji djeluju u javnom i državnom sektoru 17. veljače 2014. godine, na kojem je pred dvadesetak svjedoka ministrica Opačić, kao potpredsjednica Vlade, rezolutno izjavila da Vlada još nije donijela odluku o tome na koji način, pod kojim uvjetima i u kojem opsegu će provesti izdvajanje, ali da je donijela odluku da se ide u izdvajanje tj. u provođenje outsourcinga. Izdvajanje se spominje i kao mjera smanjenja deficita još u rujnu 2013. godine, a službeno postaje i jedna od 9 mjera Projektnog plana provedbe dugoročnih reformskih mjera fiskalne konsolidacije za razdoblje 2014.-2016. kojeg je Vlada RH usvojila 27. prosinca 2013. Jednako tako, 28. travnja 2014. održana je i konferencija Vlade pod nazivom „Modeli učinkovitog upravljanja neosnovnim djelatnostima u javnoj upravi – prilike za javni sektor i gospodarstvo“ na kojoj su predstavnici Vlade iznijeli plan i prezentirali faze i rokove provođenja procesa izdvajanja.

Činjenica da je Vlada odluku o provođenju outsourcinga donijela, odnosno tvrdnja da se isto izvlačilo samo iz sporadičnih istupa predstavnika Vlade u javnosti, nerelevantna je za donošenje odluke o raspisivanju predmetnog referenduma. Naime, referendumska inicijativa nije imala niti ima za cilj raspisivanje referenduma o odluci Vlade o provođenju outsourcinga. Cilj navedene inicijative jest raspisivanje referenduma o prijedlogu Zakona sadržanog u referendumskom pitanju, a što je, sukladno članku 87. stavku 1., pitanje iz djelokruga Hrvatskoga sabora o kojem se može raspisati referendum ako to zatraži najmanje 10 posto birača u Republici Hrvatskoj.

Međutim, u ovom je kontekstu vrlo važno skrenuti pozornost na činjenicu da se u Odluci Odbora na vrlo nejasan i upitan način iznose ove činjenice, a na kojima se onda argumentira nepostojanje temelja za raspisivanje referenduma. Prvo se tvrdi da Vlada odluku nikada nije niti donijela. Zatim se govori o tome da se ipak radi o odluci Vlade te da se, zbog toga jer ista spada u odluke koje na temelju svojih ovlasti autonomno donosi Vlada, referendum ne može raspisati. Na kraju se jednako tvrdi i da je Vlada u trenutku prikupljanja potpisa za predmetni referendum objavila kako odustaje od provođenja outsourcinga. Iz svega se dakle jasno zaključuje da je Vlada odluku o provođenju outsourcinga ipak donijela (budući da je i javno objavila da od iste odustaje). U Odluci Odbora su na vrlo konfuzan način iznesene navedene tvrdnje, odvraćajući pažnju s relevantnih činjenica važnih za dopuštenost raspisivanja predmetnog referenduma. Na navedeni način insinuira se da je za raspisivanje referenduma prvo bila potrebna odluka Vlade RH, a da s druge strane odluka vlade ne može biti temelj za raspisivanje referenduma (budući da se ne radi o pitanju iz djelokruga Hrvatskoga sabora) Na navedeni se način zapravo iskrivljuje smisao instituta referenduma u RH jer se tvrdi da je za takvu inicijativu odnosno za raspisivanje referenduma potreban neki prethodni čin (donošenje neke odluke, zakona i sl.). Članak 87. Ustava RH ni u kojem slučaju ne navodi takav čin kao pretpostavku legitimnog provođenja referenduma nego taksativno nabraja pitanja o kojima se referendum može provesti.  

Jedina relevantna činjenica u ovom slučaju jest da je referendumska inicijativa prikupila dovoljan broj potpisa birača (više od 10 posto birača u RH, što potvrđuje i usvojeno Izvješće o provedbi provjere broja i vjerodostojnosti potpisa birača) za raspisivanje referenduma o prijedlogu Zakona o obavljanju pratećih i neosnovnih djelatnosti u javnom sektoru te da se, sukladno ustavnim odredbama članka 87., o pitanju prijedloga zakona može raspisati referendum. Držimo, dakle da je Organizacijski odbor ispunio sve uvjete i zakonske pretpostavke za raspisivanje predmetnog referenduma.

U Odluci Odbora nadalje se neosnovano i neargumentirano tvrdi da bi usvajanje predloženog referendumskog pitanja odnosno usvajanje predloženog Zakona dovelo u pitanje poduzetničku i tržišnu slobodu u Republici Hrvatskoj, odosno da bi dovelo u pitanje jednak pravni položaj poduzetnika na tržištu. Prije svega, u Odluci nije obrazloženo iz kojih razloga i na koji način bi usvajanje predmetnog Zakona predstavljalo povredu poduzetničkih i tržišnih sloboda. S druge strane, radi se o poslovima u javnim i državnim službama kao službama od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku, a samim time i za njene građane. Navedene javne i državne službe financiraju građani Republike Hrvatske putem proračunskih sredstava, nužno koriste usluge javnog sektora i imaju pravo odlučiti (pa i na referendumu) o tome kakav model funkcioniranja javnog sektora žele. Država je dužna osigurati poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu tamo gdje su tržišna i poduzetnička sloboda temelj funkcioniranja, odnosno tamo gdje je takav model poželjan. Javni sektor u RH ne počiva na tom principu pa se ne može niti govoriti o ograničavanju poduzetničkih i tržišnih sloboda u tom sektoru. Primarni cilj javnog sektora je omogućiti svojim korisnicima, odnosno građanima RH, potpunu i kvalitetnu uslugu, za koju jamči država. Suština europskog socijalnog modela jest da je tržišna ekonomija prihvatljiva, ali da tržišno društvo nije prihvatljivo. Javni sektor, kao jedan od najvažnijih sektora društva, ne mora počivati na tržišnom modelu i konkurenciji ako takav model nije prihvatljiv građanima. Raspisivanjem predmetnog referenduma građanima RH se daje mogućnost da se izjasne o tome kakav javni sektor žele, ne uskraćuje im se, pod izlikom navodnog ograničavanja poduzetničkih i tržišnih sloboda, pravo na taj instrument neposredne demokracije. Ako bi se smatralo da je javni sektor prostor tržišnog nadmetanja, pod istim tržišnim zakonitostima i pravilima kao i u gospodarstvu, onda bi se konzekventno tome moglo provoditi izdvajanje i zaposlenika koji u javnom sektoru predstavljaju nositelje pojedinih djelatnosti (redoviti sveučilišni profesori, učitelji i nastavnici, liječnici...). Ne tvrdimo da to nije moguće, odnosno da Vlada ne može imati takvu volju, ali takvu volju građani moraju moći preispitivati na referendumu.

Dakle, usvajanje predloženog Zakona ni na koji način ne predstavlja povredu poduzetničkih i tržišnih sloboda. Štoviše, promicanjem navedenih sloboda bez postavljanja ikakvih granica (pa ni u javnom sektoru) dovest će do povrede i ograničavanja drugih, Ustavom zajamčenih, prava i sloboda. Svrha je, donošenja predloženog Zakona o obavljanju pratećih i neosnovnih djelatnosti u javnom sektoru, zaštititi ustavne kategorije prava na rad, koja bi provođenjem izdvajanja dijela zaposlenika u javnom i državnom sektoru bila povrijeđena bez legitimnog cilja odnosno bez postojanja ustavom propisanih razloga za ograničenje prava na rad. Temeljem članka 16. Ustava RH slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom (ne i odlukom Vlade) i to samo da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje, a svako ograničenje slobode i prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju. Vlada nikada nije obrazložila niti navela legitimne razloge za provođenje izdvajanja, odnosno za povredu i ograničavanje prava na rad velikog broja zaposlenika u javnom i državnom sektoru. Vlada građanima ni na koji način nije opravdala ograničavanje prava na rad i slobode rada niti je pokazala razmjernost između ograničenja, kao što nije obrazložila ni stvarnu potrebu za takvim ograničenjem. Osim izlaganja faktografije o stanju u sustavu, Vlada nije javnosti ponudila nikakve konkretne podatke niti je izradila cost-benefit analizu cjelokupnog procesa izdvajanja pratećih i neosnovnih djelatnosti iz javnog sektora, nego je samo paušalno iznosila neobjašnjene i ničim potkrepljene procjene o uštedama u visini od 700 mil. kuna. Odluka koja utječe na ovako veliki broj ljudi (više od 26 000 zaposlenika) i koja u pozadini ima milijarde kuna proračunskih sredstava ne može se donositi na temelju nepouzdanih procjena ili samo na temelju tvrdnji kako je navedeno izdvajanje u određenim zemljama dovelo do ušteda.

Nadalje, u Odluci Odbora neargumentirano se tvrdi i da bi usvajanje predloženog Zakona bilo protuustavno (zbog navodne povrede poduzetničkih i tržišnih sloboda) odnosno protivno pravu Europske unije te da je iz tog razloga provođenje predmetnog referenduma nedopušteno. Ovdje se otvara niz pitanja koja ne idu u prilog navedenim tvrdnjama. Ako bi usvajanje predloženog Zakona zaista bilo protuustavno, kako je moguće da je postojeći sustav, u kojem se prateće i neosnovne djelatnosti u javnom i državnom sektoru obavljaju isključivo po zaposlenicima u javnom i državnom sektoru, funkcionirao i bio u skladu s Ustavom RH pune 24 godine i nije predstavljao povredu poduzetničkih i tržišnih sloboda!? Kako je moguće da se to pitanje otvara tek u trenutku kada se zakonom želi zaštititi i zajamčiti pravo na rad zaposlenika u javnom i državnom sektoru i kako je moguće da Ustavni sud RH do sada na to nije reagirao, odnosno ni na koji način na to nije upozorio Hrvatski sabor, a što je po članku 125. Ustava RH bio dužan učiniti pri ispunjavanju svoje zadaće praćenja ostvarivanja ustavnosti i zakonitosti te izvješćivanja o uočenim pojavama neustavnosti i nezakonitosti!? Kako je moguće da Republika Hrvatska već pune 24 godine navodno ograničava poduzetničke i tržišne slobode, a da to nitko, pa ni Ustavni sud do sada nije primjetio i na to upozorio!? Kako to da ni Europska unija nije to primjetila i kao uvjet za pristupanje postavila obvezu usklađenja s proklamiranim načelom zaštite poduzetničkih i tržišnih sloboda!?  Da je to bio jedan od uvjeta ulaska Hrvatske u EU, zasigurno ne bi postali državom članicom Unije. Jednako tako, ako je takav sustav protuustavan i protivan pravu Europske unije i ako je to Vlada u međuvremenu shvatila, kako je moguće da nije ustrajala u ispravljanju navedene protuustavnosti, odnosno na usklađenju s pravom Europske unije, nego je odustala od odluke o provođenju izdvajanja dijela zaposlenika iz javnog i državnog sektora!?

Usvajanje predloženog Zakona ne dovodi ni do kakvih ograničenja prava i sloboda nego se dugogodišnja praksa pretače u zakon. S takvom praksom i takvim sustavom zaposlenika u javnim i državnim službama Hrvatska je ušla u Europsku uniju. Ovdje se ne radi o ograničavanju poduzetničkih prava i sloboda budući da i trenutno u Hrvatskoj imamo sustav prema kojem se prateće i neosnovne djelatnosti obavljaju po zaposlenicima u javnom i državnom sektoru. Tome svjedoči i Zakon o plaćama u javnim službama, Zakon o državnim službenicima i namještenicima i na temelju istih donesene uredbe o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim i državnim službama kojima su propisani jedinstveni nazivi radnih mjesta i koeficijenti složenosti poslova u javnim i državnim službama. Predloženim zakonom ne uvodi se ništa novo, ne radi se nikakva diskriminacija niti se uvode nejednakosti. Navedenim se štiti pravo na rad i socijalnu sigurnost dijela zaposlenika u javnim i državnim službama. Istim se želi spriječiti uvođenje socijalne nesigurnosti za veliki broj zaposlenika u javnom sektoru, diskriminacija navedenih zaposlenika u odnosu na ostale zaposlenike u javnim i državnim službama te otkazi ugovora o radu istih zaposlenika na temelju jednostrane odluke Vlade. Iz svih raspoloživih informacija razvidno je da je jedini razlog za ovakvo ograničavanje prava na rad dijela zaposlenika u javnom sektoru stvaranje proračunskih ušteda, što nije ustavom propisani razlog ograničavanje prava na rad i slobode rada. Pri tome se radi i daljnja diskriminacija jer teret krize snosi samo jedan segment društva – dio zaposlenika u javnom i državnom sektoru koji radi na pratećim i neosnovnim djelatnostima. Izdvajanje ovog dijela zaposlenika iz javnog i državnog sektora ima značajan politički, financijski i društveni efekat i u potpunosti je neprihvatljivo s pozicije njihovog prava na rad, radno-pravni status i socijalnu sigurnost te s pozicije prava na zaradu kojom mogu osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život. Pogotovo je to nedopustivo bez ikakve analitičke podloge i procjene utjecaja provođenja mjere izdvajanja na proračunska sredstva i prava zaposlenih te na sektore u kojima se izdvajanje planira provesti. Vlada RH nije razvila nikakav model pomoću kojeg bi, u slučaju provođenja izdvajanja dugoročno zaštitila radna mjesta. Zadržavanje postojeće razine prava zaposlenih u potpunosti bi ovisilo o vremenu važenja ugovora koji bi Vlada sklopila sa svakim pojedinim pružateljem usluga, što bi u konačnici opet dovelo do diskriminacije, odnosno nejednake pozicije zaposlenika koji se izdvajaju. Još je bitnija činjenica da se po pitanju zaštićenosti zaposlenika nakon tog ugovornog razdoblja nije predložilo nikakvo rješenje, što bi značilo da se zaposlenika nakon toga planira u potpunosti prepustiti tržištu. U tom slučaju formalne zaštite radnih mjesta, plaća i uvjeta rada više nema. Štoviše, moguće je očekivati daljnje smanjenje prava i potrebu za otpuštanjem određenog broja izdvojenih zaposlenika, prvenstveno onih starijih i teže zapošljivih, a velika je mogućnost i zamjene postojećih radnika privremenim i povremenim radnicima. Iz svega navedenog proizlazi da će upravo provođenje mjere izdvajanja dijela zaposlenika dovesti do nejednakosti, diskriminacije, socijalne nesigurnosti i povrede prava na rad, a sve bez analitičkih podloga i izračuna koji bi dokazali postojanje potrebe i legitimnog razloga za ograničavanje prava i sloboda zajamčenih Ustavom RH i to razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

S druge strane, predloženim Zakonom ne uvodi se nikakva nejednakost niti se radi bilo kakva diskriminacija. Prateće i neosnovne djelatnosti i sada se obavljaju po zaposlenicima u javnom i državnom sektoru, odnosno osobama u radnom odnosu u javnom sektoru. Da je tome tako svjedoče i brojni zakonski propisi, podzakonski i drugi akti koji se kao važeći izvor prava primjenjuju u javnim i državnim službama. Tim istim propisima definirani su poslovi koji se smatraju pratećim i neosnovnim djelatnostima, na isti način kako su oni definirani i u tekstu predloženog Zakona. Iz navedenih definicija razvidno je da se ne radi o poslovima koji se odnose primjerice na servisiranje računalne i druge opreme (telefona, kopirnih uređaja i sl.) te drugih poslova čije obavljanje nije prijeko potrebno radi pravodobnog i kvalitetnog obavljanja poslova iz djelatnosti javnih službi i državnih tijela. Za takve poslove svaka javna i državna služba može, kao i do sada, angažirati osobu koja nije zaposlena u javnom sektoru te se ni u tom slučaju usvajanjem predloženog Zakona ne bi ništa promijenilo. Predloženi Zakon na takve poslove se ne odnosi, ne uvodi nikakve promjene, neće imati za posljedicu nikakvu materijalnu štetu pa samim time ne postoji niti potreba za prijelaznim rješenjima u tim slučajevima. Budući da je tome tako, nije bilo niti potrebe u predloženom Zakonu predvidjeti prijelazne i završne odredbe. Stoga, ne može se raditi niti o stavljanju u nejednaki položaj osoba koje takve poslove već obavljaju.

Jednako tako, predloženim Zakonom ne mijenja se ništa niti u pogledu uvjeta za prijem u javnu i državnu službu. To ostaje u ingerenciji zakona koji se po tom pitanju primjenjuju u javnim i državnim službama. Predloženi zakon ne mijenja uvjete za prijem u navedene službe, stoga niti ne uključuje diskriminaciju na temelju državljanstva među radnicima iz država članica EU u vezi sa zapošljavanjem. Isto tako, predloženim zakonom ne prebacuje se dio djelatnosti s tržišta u javne i državne službe budući da su djelatnosti na koje se predloženi zakon odnosi već definirane i obavljaju se kao javna i državna služba. 

Odbor u svojoj Odluci također navodi i da nisu ispunjene formalne pretpostavke za raspisivanje referenduma, odnosno da predloženo referendumsko pitanje nije dopušteno jer Zahtjev dostavljen Hrvatskom saboru 16. srpnja 2014. godine nije dostatno i relevantno obrazložen.

Zakonom o referendumu i drugim oblicima osobnog sudjelovanja u obavljanju državne vlasti i lokalne i područne (regionalne) samouprave (NN 33/96, 98/02, 44/06, 58/06, 69/07, 38/09), a koji važi i na današnji dan, člankom 8.g propisano je: „Ako Organizacijski odbor utvrdi da se o potrebi da se zatraži raspisivanje referenduma izjasnilo više od 10 posto birača u Republici Hrvatskoj, uputit će zahtjev predsjedniku Hrvatskoga sabora za raspisivanje referenduma.“, dok u stavku 2. istoga članka piše: „Uz zahtjev iz stavka 1. ovoga članka dostavljaju se i svi popisi kojima se dokazuje da je raspisivanje referenduma zatražio potreban broj birača.“. Obzirom da gore navedenim Zakonom niti drugim pozitivnim propisom u RH nije propisano ništa više nego navedenim člankom 8.g ovog Zakona, a da je Vlada Republike Hrvatske utvrdila iz dostavljenih popisa da se više od 10 posto birača izjasnilo za raspisivanje referenduma, razvidno je da je Organizacijski odbor ispunio sve formalne pretpostavke vezane uz dostavljeni Zahtjev za raspisivanje referenduma.

Naime, propust je zakonodavca da navedenim Zakonom ili drugim propisom nije podrobnije razradio sadržaj zahtjeva za raspisivanje referenduma koji se zajedno s popisima dostavlja Hrvatskome saboru, zbog čega je u tom segmentu nastala pravna praznina. Međutim sankcije za isto nikako ne bi smio snositi ovaj Organizacijski odbor niti bilo koja druga inicijativa koja prikupi dovoljan broj potpisa za podnošenje navedenog zahtjeva.

Dakle, obzirom na to da o obvezi obrazlaganja zahtjeva za raspisivanje referenduma pozitivno zakonodavstvo ne sadržava pravila, Ustavni je sud u svojoj Odluci broj: U-VIIR-4640/2014 od 12. kolovoza 2014. godine s ciljem popunjavanja pravne praznine u području raspisivanja referenduma, točnije sadržaja zahtjeva za raspisivanje odredio: „„Na temelju članka 31. stavaka 4. i 5. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 99/99., 29/02. i 49/02. - pročišćeni tekst), Ustavni sud Republike Hrvatske određuje: svaki budući zahtjev za raspisivanje referenduma koji Hrvatskom saboru bude podnesen na temelju članka 87. stavka 3. Ustava mora sadržavati detaljan prikaz činjenica i okolnosti koje su bile povod za referendumsko pitanje u predloženom sadržaju te dostatno i relevantno obrazloženje razloga zbog kojih se traži raspisivanje referenduma“.

Kao što je jasno vidljivo iz gore navedenog datuma podnošenja predmetnog Zahtjeva i datuma donošenja navedene Odluke Ustavnog suda, a koji su datumi navedeni i u Odluci Odbora, predmetna Odluka Ustavnoga suda broj: U-VIIR-4640/2014 donesena je 12. kolovoza 2014. godine, što je gotovo mjesec dana kasnije od predaje Zahtjeva za raspisivanje državnog referenduma o donošenju Zakona o obavljanju pratećih i neosnovnih djelatnosti u javnom sektoru (Zahtjev predan predsjedniku Hrvatskoga sabora dana 16. lipnja 2014. godine) te se nikako ne može odnositi na navedeni Zahtjev na način da se smatra „svakim budućim zahtjevom za raspisivanje referenduma…“.

Čak i kada bi se navedena Odluka Ustavnoga suda, obzirom na vrijeme svog donošenja, mogla odnositi na predmetni Zahtjev, odluke Ustavnog suda u hrvatskom pravnom sustavu ne predstavljaju obvezujuću pravnu normu već samo neobvezujući izvor prava. Međutim, sve i kada bi sudska praksa bila obvezujuća, nedostatak obrazloženja u zahtjevu za raspisivanje referenduma nikako ne bi mogao biti formalni nedostatak zbog kojeg bi se referendumsko pitanje proglasilo nedopuštenim. Iz obrazloženja Odluke Ustavnog suda, iako to nije izričito navedeno, proizlazi da je samo preporuka da se u zahtjevu za raspisivanje referenduma navede detaljan prikaz činjenica i okolnosti koje su bile povod za referendumsko pitanje u predloženom sadržaju kao i dostatno i relevantno obrazloženje razloga zbog kojih se traži raspisivanje referenduma jer u slučaju da Hrvatski sabor od Ustavnog suda zatraži da isti utvrdi je li sadržaj referendumskog pitanja u skladu s Ustavom i jesu li ispunjene pretpostavke iz članka 86. stavka 1. do 3. Ustava Republike Hrvatske za njegovo raspisivanje, Ustavni sud neće razmatrati podneske koji su dostavljeni naknadno ili ne čine dio zahtjeva za raspisivanje referenduma, ali će svejedno o zahtjevu odlučivati. Tu tvrdnju potvrđuje i činjenica da je sam Ustavni sud naveo da to pravilo ne isključuje ovlast Ustavnoga suda da sam zatraži dopunske informacije i dokumente radi razjašnjavanja samog zahtjeva.

Zaključno, mišljenja smo da bi provođenje izdvajanja pratećih i neosnovnih djelatnosti iz javnog sektora predstavljalo veliki problem koji će imati dalekosežne štetne posljedice po radnike, radna mjesta i kvalitetu pružanja usluga u navedenom sektoru, gdje bi neizravne žrtve bili i svi građani RH budući da postoji realna opasnost da bi to rezultiralo lošijim zdravstvenim i obrazovnim sustavom, kao i srušilo kvalitetu drugih javnih usluga. Otvara se i pitanje kako bi navedeno izdvajanje djelatnosti djelovalo na dehumanizaciju ustanova, škola, bolnica i javne uprave. Ograničava se pravo na rad i na socijalnu sigurnost i to prije svega socijalno najslabije kategorije zaposlenika s najmanjim plaćama. Stvaraju se nejednakosti, što dalje dovodi do diskriminacije u više segmenata. Uz sve navedene negativne efekte, ničim nije niti dokazano da će provođenje izdvajanja pratećih i neosnovnih djelatnosti barem postići prvotnu cilj, tj. ostvariti uštede u Državnom proračunu. Štoviše, sve upućuje na to da bi se taj cilj teško ostvario ovakvom mjerom, a što je gotovo nemoguće postići ako govorimo o zadržavanju istog broja radnika i njihovih prava te barem iste kvalitete usluga koje pruža javni sektor. 

 U Zagrebu, 02. prosinca 2014. g.

Za Organizacijski odbor:

Željko Stipić, v. r.

_____

Saborski odbor za Ustav odlučio je predložiti Ustavnom sudu da odluči o ustavnosti prijedloga referenduma o outsourcingu. 

Za takvu je odluku glasovala SDP-ova većina, HDZ-ovi zastupnici nisu došli na sjednicu, a laburist Dragutin Lesarizdvojio je mišljenje, nezadovoljan obrazloženjem odluke u kojem Odbor zaključuje da je pitanje ustavno nedopušteno.

‘Donese li ovakvu odluku, Sabor od Ustavnog suda ne bi tražio propitivanje ustavnosti referendumskog pitanja, nego zabranu referenduma’, uvjeren je Lesar.

U odluci se navodi da predloženo referendumsko pitanje ograničava poduzetničke slobode zajamčene Ustavom, ali i Ugovorom EU.

‘Takva referendumska odluka uvela bi državnu ekonomiju, kakve se ne bi postidjele ni zemlje bivšeg istočnog bloka’, ustvrdio je predsjednik odbora Peđa Grbin (SDP).

Tumači kako europsko pravo predviđa socijalno osjetljivo tržišno gospodarstvo, ali i jasno govori članicama EU kada mogu ograničiti tržišno natjecanje.

Upozorava da sindikati nisu obrazložili prijedlog da se zabrani bilo kakvo angažiranje vanjskih tvrtki u javnim i državnim službama, zbog čega smatra da predloženo referendumsko pitanje ne udovoljava testu proporcionalnosti između ograničavanja poduzetničkih sloboda i potrebe za takvim ograničenjem, koje je u praksu uveo Ustavni sud na temelju odluka Europskog suda.

Grbin podsjeća i da je Ustavni sud, prigodom odlučivanja o tzv. referendumu o ćirilici, zaključio da referendumska inicijativa mora obrazložiti motive i razloge raspisivanja referenduma.

Lesar, međutim, podsjeća da je tu odluku Ustavni sud donio tek u kolovozu, mjesec dana nakon što su potpisi za referendum o ‘outsourcingu’ predani Saboru.

‘Kako možete tražiti od organizacijskog odbora da poštuje odluku koja je donesena tek mjesec dana kasnije’, upitao je Lesar i dodao kako ne bi imao ništa protiv da se sindikatima dade dodatnih osam dana da obrazlože zahtjev za raspisivanje referenduma.

Odbio je tumačenje o ograničavanju poduzetničkih sloboda, ustvrdivši da bi se tako moglo protumačiti da je protuustavna i Strategija upravljanja državnom imovinom, koja zabranjuje privatizaciju 27 tvrtki u državnom vlasništvu.

Lesar je negodovao i zbog činjenice da je Odbor odluku donio uz glas Ive Jelušića (SDP), koji u trenutku glasovanja nije bio na sjednici. Upozorio je da saborski Poslovnik ne poznaje ‘deponirani glas’, no Grbin mu je uzvratio da je riječ o uobičajenoj parlamentarnoj praksi.

Na sjednici su bili i predstavnici sindikata, a čelnik sindikata Preporod Željko Stipić tražio je riječ, no Grbin mu nije dopustio govoriti.

‘Ovo je neko novo shvaćanje demokracije, ja sam se nadao da poslije 24 godine nije u Hrvatskoj ovakvo nešto moguće. Ako vas netko pozove na sastanak, bilo bi pošteno da vam barem da priliku da u nekoliko riječi objasnite ono što ovdje traži objašnjenje’, negodovao je Stipić nakon sjednice.

Uvjeren je da bi Sabor pogriješio kad bi Ustavnom sudu poslao predloženu odluku ‘bez sučeljavanja argumenata’.

‘Mi smo vjerovali da imamo pravo iznijeti svoje argumente, no na žalost smo ušutkani. Danas je u Hrvatskom saboru ušutkana demokracija, a račun za to ušutkavanje bit će plaćen na izborima, bilo kojim i u bilo koje vrijeme’, poručio je Stipić.  (prenijeto sa t-portala)

 

ANKETA
Koliko entuzijazma imate glede "Škole za život"?
Vrlo sam optimističan/na i želim se što prije uključiti!
Gledam svoja posla!
Uključit ću se, ali nisam entuzijastičan/na.
U vrijeme Jokića bio/la sam stvarno pun entuzijazma!


Pogledaj rezultate
SERVISI
Tumačenja kolektivnih ugovora   
Pogodnosti za članove  
Aplikacije za povjerenike  
Blagajna uzajamne pomoći  
Kako upotrebljavati QR kodove?  
AAI@edu.hr  
Mobilna aplikacija NSZSSH  
VIDEO