Glas nove Hrvatske Naslovnica   |  Kontakt   |  WebMail   |  E-Glasnik   |  Linkovi   |  Sitemap    
NSZSSHNSZSSH
Ured:
+385 1 4855 798
Pravna služba:
+385 1 4851 629
+385 1 4855 723
E-mail:
nszssh@nszssh.hr
  Naslovnica Jos
 
Vijesti  
Aktualno  
Teme, događaji i aktivnosti  
O školstvu iz medija  
Skupovi  
Intervjui  
Reportaže  
Ankete  
Komentari  
Publikacije i izdanja  
  O sindikatu Jos
  Vertikala sindikata obrazovanja Jos
  Gimnazije, strukovne, domovi... Jos
  Zakoni i kolektivni ugovori Jos
  Pravni savjeti Jos
  S.O.S. telefon Jos
  Zanimljivosti Jos
  Galerije Jos
  Sportske igre Jos
  ZA POVJERENIKE Jos
 

Korisničko ime:
Lozinka:

 
 
     

 

Hrvatske škole ne žele ući u digitalno doba

Zašto bi se učitelji danas, s malom ali relativno stabilnom plaćom, dodatno obrazovali? I zašto bi koristili PC u nastavi matematike ako grafoskop radi, a u tajništvu ima još folija?

Komentar: Mirela Lilek, JL

Izgleda da će nas kvalitetom školstva preteći najgori: Turska koja je donedavno bila sretna s jednim računalom po školi, digitalizirat će svojih 11 milijuna đaka i studenata i 700 tisuća nastavnika prije nego što Hrvatska to isto uspije učiniti sa svojom deset puta manjom populacijom učenika i prosvjetara.

Zašto? Jer je tako, naravno, odlučila turska vlada i za svoju odluku po strani ostavila ozbiljne novce, na što Hrvatska još nije ni pomislila.

Prema rezultatima međunarodnog istraživanja The International Computer and Information Literacy Study (ICILS), provedenog prošle godine, i rezultatima objavljenima krajem prošloga tjedna, u Turskoj je na jedno računalo u školi dolazilo 80 učenika, čime se našla na dnu ljestvice 21 zemlje. Hrvatska u tom istraživanju vodi pred Turskom za jedno mjesto, dakle, predzadnji smo sa 26 glava po računalu. Zbog činjenice da su već treću godinu provodili projekt digitalizacije u svojim školama nazvan FATIH, tijekom provođenja opsežnog istraživanja savjetnik turskog ministra za ICT Muhterem Kurt mogao je biti miran. U trenutku kada je Turska za FATIH imala spremno sedam milijardi dolara, Hrvatska je mirno ušla u sedmu godinu od posljednje kolektivne kupnje školskih računala.

Istodobno, populacijskom smo opremljenošću i dalje očito na zavidnoj razini. Čak 98 posto četrnaestogodišnjaka tvrdi da kod kuće ima barem jedno računalo, a 38 posto nevjerojatnih tri i više računala, zbog čega bi se netko mogao usuditi postaviti pitanje - pa što jedno ne odnese u školu?! Kad se već uspoređujemo s Turskom, od 80 milijuna ljudi tamo ih se 45 posto koristi internetom. Niz razlika je vidljiv između te dvije zemlje, no kada je obrazovni sustav u pitanju jedna odskače. Kada je Turska uvidjela da njezini obrazovni programi jednostavno ne odgovaraju potrebama današnje djece, obrazovanje su postavili kao prioritet, ali ne u deklarativnom smislu kao što se to kod nas ustalilo raditi. Turci su si jasno rekli: “Za 10 godina želimo biti među deset najjačih zemalja i postati jedna od najvažnijih ekonomskih sila”. I ono ključno: “Da bismo ostvarili viziju, moramo ulagati u obrazovanje”.

I tako su turske škole postale prioritetnim projektom ne samo obrazovnog ministrstva već cijele zemlje.

Pitanje digitalizacije škola nije samo pitanje uhodanosti s modernim dobom, već nešto drugo, puno bitnije. Digitalizacija ne treba biti prioritetan projekt u školstvu, on je tu slučajno nužan jer su digitalne kompetencije jedna od ključnih vještina današnjega doba. To je ujedno i vrlo dobar isprobani mehanizam za ključnu promjenu u svakom obrazovnom sustavu: dodatno obrazovati učitelje, raditi na podizanju kvalitetete njihova rada i napokon krenuti u promjene sadržaja koji su dužni isproducirati đacima.

Zašto bi se učitelji danas, s malom ali relativno stabilnom (neugroženom) plaćom, dodatno obrazovali? Zašto da rade nešto što ne moraju? Ili drugim riječima: zašto bi koristili PC u nastavi matematike, ako grafoskop radi, a u tajništvu ima još folija?

Fantastičan primjer otpora dijela prosvjetara prema digitalnom dobu nije samo u stavu “računala i internet samo odvraćaju djecu od učenja” već i u živom primjeru koji eto još traje. Jedan je odjel Ministarstva obrazovanja prije nekog vremena uveo obvezu digitalne prijave učitelja na stručne seminare. Stvar je zamišljena jednostavno, no u praksi ima problema. Od uvođenja nověne u tom odjelu uporno zvone telefoni. Učitelji se ne znaju prijaviti, pa im referent koji nije ni sanjao da će mu to biti svakodnevni posao - pomaže u prijavi. Mahom je riječ o starijoj populaciji učitelja.

Kada se svojevremeno jedna od najvećih kompanija u Hrvatskoj odlučila riješiti dijela svog starijeg inženjerskog i inog kadra, uvela im je računala. Prvo su prošli osnovnu obuku (pravilno držanje miša, osnovne interneta), a onda se od njih očekivalo korištenje ozbiljnijih programa. Rezultat? Stariji inženjeri s otklonom prema novim tehnologijama zaključili su da im je vrijeme za mirovinu.

Uzmemo li učiteljima grafoskop i foliju, odvedemo ih na kvalitetnu obuku (s naglaskom na kvalitetnu), podignemo li letvicu očekivanja, dobit ćemo neku vrstu selekcije. Pri čemu nitko ne kaže da bi stari, dobri profesor bio poražen od nove tehnologije i istjeran u mirovinu. Ionako nam - gledamo li radna mjesta po školama u svijetu - nedostaje kvalitetnog savjetničkog i upravljačkog kadra, mjesta koja zahtijevaju iskustvo. Tko kaže da svi moraju poučavati djecu?

ANKETA
Rastu li, dakle, plaće u prosvjeti?
Svakako rastu
Malo rastu, malo ne rastu
Ne vidim više novca u svom džepu
Jesen je i lišće pada


Pogledaj rezultate
SERVISI
Tumačenja kolektivnih ugovora   
Pogodnosti za članove  
Aplikacije za povjerenike  
Blagajna uzajamne pomoći  
Kako upotrebljavati QR kodove?  
AAI@edu.hr  
VIDEO